Ne znam zašto sam ovdje ni kako sam tu dospjela (da, dobro, taj dio su nam objasnili na satovima Biologije - doduše, kaže Sestra da me ona naručila :) ), ali jednostavno vjerujem kako bih trebala biti sretna što sam ovdje. Iako mi trčanje ne ide, mora da mi ide plivanje jer sam u određenom trenutku svog začeća plivala najbrže pa valjda tako treba ići i kroz život. Kao što ne možemo utjecati na početak svoga života, ne možemo ni na kraj. Nije to mogao ni moj najdraži pekar koji je volio sprovode.
Život je dobar jer u inat zlu postoji dobro. Život je dobar kad imaš dobre flomiće. Život je dobar kad ti sinjor El Padre ne prigovara kakav si to gris skuhala, nego ga pojede u slast.
Moj najdraži pekar bio je dio obitelji koja se u fušu bavila grobarskim poslom pa je čak i nedjeljni ručak bio obasjan temama o tome tko je umro i kakav lijes je imao. Moj najdraži pekar nije se bavio tim poslom jer je bio preslab. On je postao pekar jer mu je dobro stajalo bijelo, a znao je izračunati i svaki postotak za smjesu kruha, peciva ili pogače. On je razlog zašto sam uvijek imala najljepši kruh u školi za Dane kruha.
Život je dobar kad se tvoj pas druži s tobom čak i kad ne jedeš ništa. Život je dobar kad se s tobom druže petogodišnjaci, a dobar je čak i kad ti proliju smjesu za pravljenje balončića (čitaj: likvi) u krilo. Život je dobar kad shvatiš da postoje normalni školarci koji nisu ufurana „ekran-generacija“.
Moj najdraži pekar imao je najsimpatičniji pekarski kašalj. Ubacio bi ga u razgovor u razgovor spontano, onako kako ljudi ubacuju emotikone (ilitiga osjećajnike) u razgovore na društvenim mrežama. S godinama je taj kašalj postao apsolutni trademark.
Život je dobar kad napišeš samo jednu pjesmu i ljudima se baš svidi. Život je dobar kad u ormaru pronađeš odjeću na koju si zaboravio pa se osjećaš kao da si shoppingirao. Život je dobar čak i kad ti Baka popuje i slaže planove jer ipak imaš baku. Život je dobar kad imaš tri godine pa sjedneš na živicu jer misliš da je fotelja i svoje okusne pupoljke miluješ nekom žestokom šećernom bombom od koje ćeš kasnije divljati i cijelim se tijelom zakoturati po blatnoj livadi u odjeći za "crkvu i štafetu" (što neće baš veseliti tvoje roditelje).
Moj najdraži pekar znao je pričati duge priče o ljudima koje ne poznajem, a vjerujem da ih ni on nije poznavao. Bile su to najiscrpnije priče, s ne baš previše smisla, ali izuzetno zabavne. Moj najdraži pekar imao je dva mobitela, a nije bio poslovni čovjek.
Život je dobar kad ti noge nisu ledene jer ih griju nove termo-čarape. Život je dobar kad shvatiš da si na toplom jer je vani hladno za poooo…ludjet'. Život je dobar kad shvatiš da je tvoj drveni dječji božićni ukras još uvijek na životu (i u poprilično dobrom stanju čak i nakon 19 godina, iako se isto ne bi moglo reći i za tebe).
Moj najdraži pekar, koji je u javnosti bio veoma elegantan (pravi dandy), ljeti je kod kuće nosio bijelu pamučnu potkošulju i izlizane traperice odrezanih nogavica, a na nogama crne kožne zatvorene papuče. Prizvuk Balkana ili Žika susreće Woodstock.
Život je dobar kad slušaš dobru glazbu, a još više kad si sam gospodar svojih odabira i klasifikacije onoga što je kvalitetno, a što nije (opališ jednog Harisa Džinovića, malo Rozge, nabaciš Metallicu i Đanija Maršana, a onda uz fanfare nabaciš Queenovce – that's life!). Život je dobar kad primiš božićnu čestitku. Život je dobar kad baterija na mobitelu ljubazno izdrži dok ne odgledaš otvoreni video s mačkama, iako nisi vlasnik mačke (ali one su ultra-zanimljive, posebno kad ruše borove ili se pretvaraju da su zmije pa tako silaze niz stepenice; svega mi, morat ću to i sama isprobati!).
Moj najdraži pekar je rado pospremao svoj kućni tavan pa sam ponekad zamišljala da ondje, osim užeta za sušenje odjeće i šarafcigera, ima kakav leteći balon poput Dr. Argusa. Moj najdraži pekar svaki put je pitao: „Jeboga luk, šta piješ?“, iako je znao da pijem vodu iz slavine.
Život je dobar kad knjiga koju želiš pročitati nije rezervirana u knjižnici i možeš odmah izaći van s njom u rukama. Život je dobar kad popričaš s nepoznatim ljudima. Život je dobar kad migrena prestane prije no što si se ispovraćao. Život je dobar kad tuš za kapke naneseš ravnomjerno na oba oka pa samo malo sličiš na rakuna, ne puno.
Moj najdraži pekar tvrdio je da vozim dobro, iako se pridržavao za rukohvat kad sam ga vozila. Moj najdraži pekar bio je veoma strpljiv i uvijek bi došao kad bih ga nazvala. Moj najdraži pekar ponekad bi mi, na neku moju dječju budalaštinu, rekao: „Ne pričaj gluposti“.
Život je dobar kad možeš birati između dvije čokolade. Život je dobar i onda kad znaš odlučiti. Život je dobar i kad ne odeš na željeni koncert, ali se nadaš da ćeš uspjeti otići na koncert tribute benda tog pjevača. Život je dobar jer postoje paprika, burek i sarma.
Moj najdraži pekar sličio je Škori. Moj najdraži pekar bio je prva osoba kojoj sam s četiri godine, onako, blesavo i spontano rekla: „Ti stalno nešto pričaš.“ Dakako da sam nakon te izjave dobila „porciju“ od Roditelja. Dakako da danas ne mislim isto jer bih rado voljela da mi se moj najdraži pekar ponovno obrati pa da (samo jednom, barem samo još jednom) pretresemo priče o kojima smo samo mi znali: o rodbinskim vezama Vesne Pisarović, kazališnim predstavama i njegovoj ružnoj vojničkoj tetovaži na desnoj podlaktici.
Život je dobar kad te pukne inspiracija pa napišeš nešto smisleno i poželiš da si sam svoj wingman. Život je dobar kad (poput malog osobnog trijumfa) uspiješ istisnuti dovoljno zubne paste za oprati zube, iako je tuba već prazna. Život je dobar kad prešutiš ružni komentar.
Moj najdraži pekar zvao me „netjače“, a ja njega „strikane“ u stilu Špire Guberine i Ive Gregurevića, mada nismo ni iz Splita, a niti smo čistači ulica. Moj najdraži pekar volio je juhu, a volio je i čokoladu. Moj najdraži pekar rado je odlazio na sprovode jer je smatrao da je to ljudski i da je red, a i volio je vidjeti ljude. Posljednji put svog najdražeg pekara zagrlila sam u travnju na moj rođendan, dan prije njegova odlaska na borbu života.
Život je dobar kad dijelimo ljubav. Život je dobar kada primamo ljubav. Život je dobar čak i kada izgubimo jer postoji činjenica (upisana u vremenu) da smo nekad imali nešto ili nekoga, a time i činjenica da smo živjeli (može li inertan čovjek uopće govoriti o životu?).
Moj najdraži pekar borio se hrabro, ali gospođa L. bila je jača. Moj najdraži pekar otišao je polako, ali bez svojega omiljenog autfita, bijele potkošulje i odrezanih traperica. Otišao je uz zvuke tamburice, latice cvijeća i sunce koje je toga dana bilo dovoljno pitomo prema svima koji su se okupili. Da je moj najdraži pekar koji je volio sprovode bio prisutan toga dana, bio bi zadovoljan. A zašto je dovraga, pitate se, život dobar? Jer nas poklanja jedne drugima pa se upisujemo u tuđe živote poput tinte na papiru, poput pjesme s kojom se ujutro probudimo u glavi pa je nosimo kroz dan, poput madeža na koži koji se pojavi preko noći i daje nam merlinmoroovski šarm. Dobro, zar ne?
Priča je pročitana na Virovitičkim umjetničkim večerima u Caffe baru Cug koje organizira Udruga FRiKK (voditelj Robert Roklicer).
Marina Mađarević rođena je 14. travnja 1990. u Virovitici gdje stječe osnovnoškolsko i gimnazijsko obrazovanje. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu stekavši titulu magistre edukacije hrvatskoga jezika i književnosti. Objavila je roman Noć knjige – nemoguće i svemoguće, napisala nekoliko znanstvenih članaka i sudjelovala na nekoliko znanstvenih projekata. Kao učitelj-mentor sudjelovala je s učenicima na različitim književnoumjetničkim manifestacijama. Trenutno radi na projektu Info centar za mlade, piše recenzije knjiga, surađuje s portalom Virovitica.net. U slobodno vrijeme volontira u Udruzi za Down sindrom Virovitičko-podravske županije.
