Sve ima svoje granice pa tako i umijeće nastavnika da u nemogućim uvjetima đačke (ne)discipline uspješno održava školsku nastavu, koja predstavlja vođeni upravljački proces socijalizacije i edukacije. Kompetencije i obaveze nastavnika sežu samo unutar tog okvira. Sve što je izvan tih mogućnosti, nije više posao nastavnika, kao niti obaveza školskih pedagoga. Bilo bi red da to više netko i shvati - i povuče jasnu crtu koja odvaja školu od ulice.
A za to ne treba znanja nego odlučnosti da se stane u obranu digniteta struke, koji je narušen upravo lošom pedagoškom organizacijom školske nastave, gdje se od nastavnika očekuje da odrađuje i onaj posao za koji nije školovan. Takvu praksu svakako treba mijenjati.
Model po kojem bi se to veoma lako moglo izvesti nije kompliciran. Sam postupak podrazumijeva podjelu nastavnog programa na dva dijela:
- program socijalizacije (za normalna stanja gdje nastavnik vlada razredom) i
- program resocijalizacije (za rad sa maloljetnim delikventima).
Između ta dva (načelna) dijela treba postojati jasna granica, a poslovi i obveze podijeliti po sistemu stručne specijalizacije, slično organizaciji zdravstvene skrbi.
Kao što se svi pacijenti ne lijeće na istom odjelu, niti po istom terapijskom tretmanu, tako se i svi učenici ne mogu socijalizirati i educirati u istom razredu, po istom odgojno-obrazovnom programu, jer u tom slučaju nemamo školu nego ULICU.
Razvrstavanje učenika po kriteriju pedagoške dijagnoze (uvjetni termin) i nastavnika po kriteriju kompetencije, osnovni je uvjet stvaranja zdrave radne atmosfere.
Kada me netko, kao jednoga iz branše, pita: kakve pedagoške metode rada primijeniti u odgojnom procesu maloljetnih delikvenata? Moj je odgovor: Ne znam! Nisam educiran za posao resocijalizacije. Niti takav studijski program postoji u sklopu redovite izobrazbe budućih učitelja i nastavnika. Dakle, nisam kompetentan. Moja visoka nastavnička stručna sprema obuhvaća kompetencije iz područja realizacije redovitog školskog programa koji nije program resocijalizacije nego socijalizacije učenika.
Ja sam nastavnik opće prakse….a program resocijalizacije zahtjeva višu stručnu specijalizaciju. Fakulteti to za sada nisu predvidjeli pa je realizacija školskog programa dovedena do te mjere da u svakom razredu postoji jedan do dva učenika sa kojima nastavnik NE ZNA ŠTO ĆE.
Na fakultetu nismo učili kako zaustaviti usiljeno kašljucanje, glasno podrigivanje, štucanje… zijevanje, kihanje, šmrcanje… i ostale modulacije animalnih vrsta glasanja koja ometaju nastavu. O metodičkim postupcima izlaska na kraj sa kroničnim simptomima fizičke i verbalne agresije da se i ne govori. U takvim prilikama ostaje nam jedino da se svaki puta prije ulaska u razred pomolimo dragom Bogu. Nekada i pomogne, ali u većini slučajeva i Bog je nemoćan (zato se trenutno radije bavim pisanjem nego osnovnom strukom).
Ne pomažu ni pravni zakoni, jer u zakonu piše da učenik smije raditi što hoće i da mu nitko ne može NIŠTA.
Programska (re)organizacija školske nastave prema navedenom modelu je, dakle, jednini način da se izađe iz ove slijepe ulice. Razdvajanje na dva specijalistička programa donijelo bi korist svima – nastavnicima, učiteljima i roditeljima.
Za samu struku to bi bio veliki izazov, jer podjela na takva dva programa ne znači da smo od djece problematičnog ponašanja digli ruke. Dapače, time smo problem postavili u realan pedagoški okvir unutar kojega im se možemo više posvetiti.
'Ta' djeca nisu neka druga djeca, već ona ista iz vrtića i škole koja su nas do nedavno pristojno pozdravljala – rekla bi kolegica Maja Sućević.
Tim više imamo obavezu posvetiti im posebnu pozornost, u vremenu koje danas nemamo na raspolaganju u redovnoj nastavi.
