Atmosferom u školskim hodnicima i razredima, dignitet struke doveden je toliko u pitanje da je ogorčenje prosvjetara na nisku plaču koje iskazuju štrajkom samo ispušni ventil kojim se više nastoje poravnati neki unutarnji psihološki pritisci nego podići vlastiti standard. Pad općih vrijednosti u društvu srozan je na razinu koja učenike navodi na ponašanje bez uvažavanja bilo kakvih autoriteta, te se sva kulturna i moralna destrukcija društva radikalizira kroz njihovo vladanje i pada na leđa nastavnika i profesora koji, objektivno gledajući, takve prilike nisu u stanju kontrolirati, a sve manje sa time se i nositi. Najblaže rečeno, prosvjeta sve više postaje zanimanje rizično po psihičko i fizičko zdravlje.
Podržavate li štrajk prosvjetnih radnika? To je pitanje koje smo ovih dana
često postavljali jedni drugima. Kada kažem “postavljali” mislim prije svega
na nas iz branše. I naravno, branša je ovoga puta, kao nikad do sada, jednoglasna
u odgovoru – podrška je gotovo stopostotna. Ono sitno do sto “ide na dušu” ravnateljima
škola i časnim sestrama koje predaju vjeronauk, ali njima nitko ne može išta
prigovoriti jer družba je družba a služba je služba. Uostalom, samo po sebi
je razumljivo zašto i zbog čega se ravnatelji i časne nisu pridružili kolegama,
oni su ipak drugi “OUR” čija je reakcija na štrajk očekivana, stoga sveukupno
gledajući možemo zaključiti da kolege u branši uglavnom nemaju dileme.
Jedino ne znam kamo ću sam sa sobom jer svaki štrajk prosvjetara promatram
prvenstveno iz pedagoške perspektive koja se prema mojem poimanju struke po
mnogo čemu kosi s pozicijom iz koje polaze sindikati. Ali, budimo korektni i
nadasve objektivni…ta perspektiva otvara se samo u pogledu s biroa za zapošljavanje
gdje vlada bonaca kao ulje, ali na vjetrovitoj pučini prosvjetarske struke razmišlja
se drugačije, zato ću barem do kraja teksta biti suzdržan u svom opredjeljenju
“za” ili “protiv”.
Dileme nije bilo niti kod učenika. I oni su podržali štrajk i to sa dvije ruke
u zraku što bi se moglo statistički opisati kao podrška s 200 posto! Nek’ traje
dok traje samo da nema škole, jedino što su oni stariji – koji razumiju o čemu
se tu radi – umjesto profesorima, držali palčeve Vladi da kojim slučajem ne
popusti tako brzo pred zahtjevima sindikata jer u suprotnom dogodilo bi se upravo
ovo što se i dogodilo – škola je počela prije nego su se nadali, što njima svakako
ne ide osobito na ruku. To što bi poslije morali odrađivati subote kako bi nadoknadili
nastavu nije bio razlog za pretjeranu brigu jer to je ionako tek problem u futuru
a učenike po običaju uvijek i jedino muče problemi u prezentu.
Sliku stanja “za” i “protiv” polako tek mijenjaju ankete roditelja. Oni čija su djeca čvrsti odlikaši uglavnom suosjećaju s prosvjetarima i pružaju im apsolutnu podršku, dok su roditelji čvrstih popravkaša uglavnom protiv štrajka, smatrajući da prosvjetari nisu zaslužili niti ovo plače što imaju. Ipak moram napomenuti da ovaj zaključak o stavu roditelja nije izveden iz reprezentativnog uzorka… riječ je o glasovima skupljenim metodom prisluškivanja razgovora u redovima na blagajnama samoposluge. Dakle, zanemarimo ih.
A što kažu novinari? Oni po običaju stvari gledaju iz nekog svog kuta. Koliko vidim, iz novina, u većini se slažu da su učitelji, nastavnici i profesori potplaćeni za posao koji rade te ih treba adekvatno nagraditi, ali ne zadržavaju se samo na tome već po običaju vječito grintaju i postavljaju razna pitanja. Jedno od njih je i to: hoće li povišenje plače išta pokrenuti na bolje u našem odgojno-obrazovnom sustavu? Pitanje je potpuno na mjestu jer štrajk nije otvorio samo pitanje standarda prosvjetnih radnika nego i općeg stanja u našem školstvu koje grca u daleko većim problemima nego što su, doista, mizerne plaće. Nema nikakve dileme da bi čak i sami prosvjetari pristali raditi za istu plaču samo kada bi im se osigurali pristojniji uvjeti za rad. A oni ne da su teški, ni vrlo teški, već u nekim sredinama i nepodnošljivi. To tvrdim odgovorno kao osoba koja se već duže vrijeme s profesionalnog stanovišta bavim ovom problematikom.
U pogledu toga, zasigurno neću pretjerati ako konstatiram slijedeće: atmosferom u školskim hodnicima i razredima, dignitet struke doveden je toliko u pitanje da je ogorčenje prosvjetara na nisku plaču koje iskazuju štrajkom samo ispušni ventil kojim se više nastoje poravnati neki unutarnji psihološki pritisci nego podići vlastiti standard. Pad općih vrijednosti u društvu srozan je na razinu koja učenike navodi na ponašanje bez uvažavanja bilo kakvih autoriteta, te se sva kulturna i moralna destrukcija društva radikalizira kroz njihovo vladanje i pada na leđa nastavnika i profesora koji, objektivno gledajući, takve prilike nisu u stanju kontrolirati, a sve manje sa time se i nositi. Najblaže rečeno, prosvjeta sve više postaje zanimanje rizično po psihičko i fizičko zdravlje.
Jedini koji tome nisu izloženi su učitelji i sveučilišni profesori, jer učionice razredne nastave i sveučilišne predavaonice su još jedine oaze zanata gdje se može uživati u ovom poslu. Ali predmetni nastavnici i profesori nisu te sreće i njim treba skinuti kapu do poda. Predavati u srednjoj školi kao i višim razredima osnovnih škola postalo je svakodnevna avantura poslije koje se u mnogim školama nakon svakog školskog sata broje sijede. Jedna kolegica, profesorica u srednjoj školi, sa nostalgijom se prisjeća nekadašnjih generacija sa kojima je uživala raditi, ali danas, kaže, da se svaki puta pomoli u sebi prije nego što uđe u razred. Nisu rijetki ni primjeri poput mog školskog kolege dipl. ing. strojarstva koji je već poslije dva mjeseca dao otkaz na mjesto nastavnika u jednoj strukovnoj školi jer se nije mogao nositi sa stresom izazvanog vladanjem učenika.
Raditi u takvim uvjetima ne samo da je teško nastavnicima i profesorima nego i velikoj većini samih učenika koji su jednako tako žrtve ove, iz dana u dan, sve nesnošljivije školske klime a čijim prilikama se linijom manjeg otpora moraju i sami prilagoditi, što u njima stvara veoma stresne psihičke konflikte.
Zato u ovome trenutku kada se urušava cijeli sustav pretpostavki za normalni
život i rad u školama – moje etičke dileme na temu pedagoške dimenzije štrajka
čvrsto me drže u pat poziciji. U nekim drugim, sređenijim prilikama, kao jedan
iz branše osobno bih bio sklon reći da prosvjetari nisu u pravu, je smatram
da postoje mnoge pedagoške reference koje idu u prilog tvrdnji da štrajkovima
nije mjesto u školama, već se treba posegnuti za drugim mehanizmima demokratske
bitke za vlastita prava… Ali, s druge strane, sve naprijed navedeno ne daje
mi za pravo da osuđujem kolege koji su proteklih dana stavili ključ u bravu
svojih učionica.
Korektnije od mene bilo bi izraziti im svoju sućut…i priznati iskreno kako ne
bih volio da sam u njihovoj koži, te da moj status nezaposlenog profesora, upravo
zbog njihove sudbine ne doživljavam tragično…Dapače, hvala ti bože što si mi
uskratio i te muke...preživjeti ću ja i od povremenih honorara u mirnom sportskom
klubu gdje radim s motiviranom djecom kojima je moj predmet vlastiti izbor…a
to je sasvim druga priča… i svakako tema za neki drugi naslov.
