KOLAR inflacija je odgovornost Vlade, ne može se prebaciti na trgovce
Sindikati upozorili na probleme u obrazovanju povodom Međunarodnog dana obrazovanja
HAKOM-ova brošura Ključevi sigurnog interneta za 50.000 učenika
Nova TV priprema ponudu za dodjelu nove koncesije
Sabor u petak glasa o vraćanju Josipa Dabre u saborske klupe
Uručeni Sporazumi o preventivnim pregledima za hrvatske branitelje za 2025.
SLJEPĆEVIĆ Naš film govori i o situaciji u kojoj smo danas

  Intervju

PAVAO PAVLIČIĆ, KNJIŽEVNIK Čovjek je dobar i ako ne čita

  Matija Idek & Stefan Bićanić           23.12.2004.
PAVAO PAVLIČIĆ, KNJIŽEVNIK  Čovjek je dobar i ako ne čita

Nakon nedavne književne večeri u Gradskoj knjižnici i čitaonici prišli smo mu oštro, uljudno ali sa određenom dozom profesionalne drskosti (što god to bilo). Zamolio nas je da pričekamo nekoliko trenutaka da se gužva raziđe te da se preselimo u sobu za studije jer je to zona za pušače. Prirodnost i prizemljenost pristupa nas je ugodno iznenadila...
Glavom, bradom, trapericama, sivkasto-plavom Levisovom vestom ispod kojega se jedva nazirala prugasta bijela košulja sjedio je nasuprot nas i čitava ta pojavnost nam je zapravo rekla ono što smo kasnije saznali – Pavao Pavličić je, unatoč publicitetu, veoma prirodan čovjek.
Ostavio jako dobar dojam, dojam staroga lafa. Gotovo da smo ga mogli zamisliti da u nekom jazz klubu karta poker sa mafijaškim šefom kojemu sa kubankom u ustima otkriva karte i govori full house…ali on, kaže, više voli klasiku i country…

NET: Za početak jedno klasično pitanje za one koji još ne znaju - u čemu vi pronalazite inspiraciju ili motivaciju za pisanje, u ljudima, lokacijama, događajima ili nešto slično?
PAVLIČIĆ: Više se toga i ne sjećam. Naime, ja mislim da čovjek počinje pisati zato jer voli čitati pa želi vidjeti može li svoje iskustvo postaviti tako da ljudima bude zanimljivo onako kako su njemu zanimljive neke knjige. A onda kada napišeš nekoliko knjiga prestaneš razmišljati zašto pišeš nego jednostavno pišeš. Onda si pisac! Svakome padne ideja da napiše roman ili nešto drugo ali samo to pisac može provesti u praksu, samo pisci u nekim događajima vide potencijalni materijal za literaturu dok drugi ljudi to ne vide. Ja sam se naučio da u nekim situacijama to vidim i više se ne pitam zašto to radim.
NET: Kako stvarate likove? Ima li u njemu nešto stvarnih osoba?
PAVLIČIĆ: Uvijek izbjegavam stavljati stvarne ljude u svoje likove jer mi je to u prvu ruku, kako bih rekao, nepristojno jer čovjeku može ne biti drago da ga portretiram. Lik se na neki način pogledava priči pa ako ti želiš portretirati nekog svog prijatelja i staviti ga u priču, on se mora ponašati u skladu zakona priče više nego u skladu zakona karaktera tako da uvijek moraš modificirati čak i ako želiš živoga čovjeka.
NET: Da li se poistovjećujete sa Šenoom? Naime, vi, kao i on, u djelima opisujete situaciju društva koje vas okružuje u onoj sadašnjosti i stvarnosti u kojoj su djela nastala?
PAVLIČIĆ: Ne, nikako! Ne mogu se uspoređivati sa Šenoom jer ga previše cijenim. Radi se o čovjeku koji je stvorio hrvatsku čitalačku publiku, prije njega nije bilo te publike ljudi su čitali njemačke romane... tako da se tu stvarno ne mogu uspoređivati s njim.

NET: Kako se u sadašnje doba porasta i sve većeg korištenja tehnoloških sitnica poput mobitela, pocket pc-a, raznih prenosivih igraćih uređaja te vladavine TV stanica kao recimo MTV-a, može prosječnoga mladoga, ajde recimo, pobunjenika u kojemu životna energija raste iz dana u dan, navesti na čitanje?
PAVLIČIĆ: Pa može ga se navesti tako da se piše ono što bi ga se moglo ticati, nešto u čemu će on prepoznati svoj interes. Naravno, često se ne radi o karakteru teksta nego o tome kako je i gdje taj tekst prezentiran. Mislim da bi u tim publikacijama koje čitaju mladi trebalo postojati više informacije o tim djelima i gdje ih mogu naći...
Kod obvezne lektire mlade ljude se tjera da čitaju ono što oni ne vole niti razumiju. Zar očekuju da učenici prvog razreda shvate Danteov Pakao? Uostalom, čovjek je dobar i ako ne čita.

NET: Možemo li od vas očekivati jedno novo štivo, jednu novu uspješnicu? Možemo li dobiti neku ekskluzivu?
PAVLIČIĆ: Ne mogu reći hoće li baš biti uspješnica (obostrani smijeh), ali ekskluziva valjda je. Napisao sam roman koji nije krimić a zove se «Devet spomenika». Radi se o tome da se dvije bogate obitelji natječu u podizanju spomenika i podižući te spomenike rade neku povijesnu interpretaciju te daju do znanja koje povijesne ličnosti smatraju važnima, koje zapravo zaslužuju da budu na spomenicima.
NET: Može li se živjeti od pisanja? Da li je sa financijske strane profitabilno biti pisac?
PAVLIČIĆ: Pa ovisi. Ono što sam prije napomenuo, kada to jednom postaneš više nema povratka i to ti postane način života i ne znaš živjeti na drugi način ali profitabilno baš i nije. Mogu dati vrlo jednostavnu računicu. Pisac dobije deset posto od maloprodajne cijene što znaći ako se proda tisuću primjeraka knjige po cijeni od sto kuna, pisac dobije deset tisuća kuna. Dakle, recimo da nije.
NET: Koje vam je žanrove najzanimljivije kombinirati u vašim djelima?
PAVLIČIĆ: Nekako mi je uvijek kad pišem prva briga da li će to biti zanimljivo čitatelju. To mora biti nešto što ima nekakve napetosti i neizvjesnosti. Neki me žanrovi uopće nisu privlačili, na primejr science fiction nikad nisam čitao, niti sam ga ikad previše volio. Gdje je zabava u tome da stvoriš planet sa superinteligentnim paucima? To mi se nekako čini prelagano…
NET: «Charles Buchovsky je, navodno, jednom objavio, poruku budućim književnicima da kad napišu nešto na papir, da to spreme na dva tjedna u ladicu i tek onda preprave i da nikad ne pišu pod utjecajem alkohola jer: «Mi smo ljudi od književnosti!...»
PAVLIČIĆ: Našao se pravi da to kaže.
NET: ...pa nas zanima imate li vi koji savjet za kreativne mlade umove?
PAVLIČIĆ: Mislim da je dosta važno da se pisanje sastoji iz neke dvije komponente. Jedno je inspiracija a drugo šljakanje. Ljudima obično ide od ruke kad se radi o inspiraciji. Na primejr dobiješ ideju pa je zapišeš, ali onda to treba razraditi. Napisati roman od tristo stranica baš i nije posao od pet minuta. Upravo to šljakanje je važno i od toga ne treba bježati.
NET: A kada biste morali, od koje biste psihološke bolesti oboljeli?
PAVLIČIĆ: Pa što se nudi?
NET: Pa one bolesti koje dolaze s godinama….
PAVLIČIĆ: Kažu ljudi da je najbolja skleroza. Ništa te ne boli, ništa ti nije a svaki dan nešto novo čuješ.

NET: Jeste li čuli koji novi vic?
PAVLIČIĆ: Nema baš viceva. Loše je vrijeme za viceve. Dobri vicevi nastaju u «politički gadnim vremenima». Ne bih vam tu mogao izaći u susret.
NET: Što mislite o kandidaturi Ćire Blaževića za predsjednika voljene nam države?
PAVLIČIĆ: Ma tko želi Čiru Blaževića vidjeti kao predsjednika? Njemu su platili da se kandidira a to je i sam rekao, da ukrade glasove nekome trećemu kandidatu što će i uspjeti jer ga ljudi vole, ali po mome sudu nije on za predsjednika…


Komentari




Još iz kategorije Intervju