Svi koji znaju igrati šah, znaju što je pat. To je ona situacija kada je kralj stjeran u takvu poziciju da ga svaki pomak na tabli vodi u šah, a drugih poteza nema. Sve češće se pitam: Krije li hrvatska „šahovnica“ neku sličnu subliminalnu poruku? Ljudi se pate, rade kao crvi, opterećeni maksimalno, a plaćeni minimalno. U takvim prilikama zdravi šahovski razum predlaže varijantu: „Svatko prema svojim mogućnostima, svakome prema njegovim potrebama.“ Ali dresirani mozak u takvom potezu ne prepoznaje slobodu, nego vidi DIKTATURU i ostaje stajati na mjestu.
Shvaćam polako da je za mene takva klasična šahovska igra velika tajna, i zato joj prilazim problemski. Ako imate volje, predlažem da krenemo skupa, korak po korak, konstruktivno kritički, ali onako ležernije – wikipedijski. Pa, tko može neka shvati:
- „Problemski šah je samostalni oblik šahovske djelatnosti, koji je nastao proširenjem šahovske igre u idejnom i konstruktivnom smjeru, a kojemu je osnovni element šahovski problem.“
Ovdje već postajem svjestan da je u pitanju nečija osobna (de)konstrukcija ideje koja je poprimila masovni oblik razmišljanja. No još uvijek mi nije jasno zašto je njeno proširenje promašilo kritički smjer? Što je u tome toliko krivo ako se ljudi ponašaju nesebično, dajući sve od svojih mogućnosti; ne gomilaju zalihe, nego dijele i uzimaju samo onoliko kolike su njihove potrebe? No dobro, idemo dalje:
- „Šahovski problem je kompozicija s ugrađenim rješenjem, koja elementima šaha izražava svoju ideju po specifičnim pravilima. Josip Varga u svojoj knjizi "Bajke na šahovskoj ploči" (Zagreb, 1992.) piše: 'Opširna je teorija problemskog šaha, ali se ukratko može reći da šahovski problem mora zadovoljiti ove kriterije - šahovska pravila, estetski sud, načelo ekonomije i zanimljivost zagonetke.'…“
E tu mi se malo zamrsilo, faktički i logički. Zar nije upravo načelo ekonomije („od svakog prema njegovim mogućnostima, svakome prema potrebama“) dovoljan razlog da se izbjegne pat pozicija u kojoj se nalazimo? Zašto bi nas netko držao u šahu, kada na toj razini svijesti nema više nikakve represije? Država, banke, crkve, sudovi, policija više ne postoje – dakle nema diktature…Samo ljubav i rokenrol. Doista zanimljiva zagonetka. Ali čini mi se da sljedeća rečenica daje rješenje:
- „Šahovski problem nije nastao iz šahovske partije, već je to umjetno stvorena pozicija jednog ili više autora.“
Mislim da je to i jedina logička odgonetka, samo je pitanje tko su autori i tko ih loži? Pri tome ne ciljam na ovaj zbrljani teorijski doprinos lokalnih partijaša, već na mentorski napor globalnih šahista. Boje li se oni stvarne diktature ili strahuju od same pomisli da cijeli svijet jednoga dana ne postane osviješteno ljudsko društvo u kojem se više ništa ne može kupiti novcem; gdje svojom financijskom moći više nikoga ne mogu držati u šahu? Eto vam savršene vježbe za meditaciju. Uzmite pauzu, pa slijedi nastavak:
- „Vrlo rijetko je inspiracija za šahovski problem pronađena u šahovskoj partiji. Unatoč tome, pozicija problema je legalna, jer za nju postoji dokazna partija. Ako nije tako, problem je nekorektan.“
Ovo je onaj vječiti problem oko nemogućnosti razdvajanja teorije i prakse. Ali ne možemo reći da se radi o neznanju, više je u pitanju dijagnoza. Riječ je o mentalnoj nesposobnost da se uoči razlika između idejno-programskog sadržaja i zapovjedne odgovornosti, te opsesivnom žaru poistovjećivanja jednog s drugim. Ako nije tako, onda je u pitanju namjera, a to zbilja nije korektno. I još samo štiklec za kraj:
- „Najvažniji aspekt šahovskog problema je njegova tema, odnosno ideja koju je autor problema htio prikazati. Važna stvar koja se traži od šahovskog problema je originalnost: problem bi trebao demonstrirati neku novu ili barem donekle novu ideju.“
To je ona poznata zamjena teza, podlačka vrsta logičke manipulacije, koja mi najviše ide na živce. Počneš sa nekim temu o šahu, a on te odvede na Goli otok. S takvima nikad ne pristajem na remi. Bolje rat nego pat.
Kolumna Priroda društva, Davora Suhana, na portalu Moja Rijeka
