Tjednik Nacional mogao bi biti financijski uništen prihvati li sud Karamarkovu tužbu da nije smio objaviti autoriziranu izjavu Josipa Manolića o njegovoj navodnoj suradnji s Udbom. A hoće li se išta dogoditi Nikoli Grmoji, pokaže li se netočnom njegova glasina da je policijski Uskok pratio Božu Petrova?
Ta dva slučaja samo su naizgled neusporedivi. Jest, Karamarkova tužba protiv Nacionala privatna je građanska tužba protiv novina, a ovo drugo optužba političkog glasnogovornika za ozbiljnu političku manipulaciju i kazneno djelo. No tim više: dok je vijest tjednika Nacional profesionalno korektna, Grmojino iznošenje neprovjerenih optužbi u uređenoj je demokraciji nedopustivo. A opet, Nacional je na sudu, dok Grmojin Most upravo formira vladu – tako to biva u državama okovanim podzemnom politikom.
Podsjetimo ukratko: Nacional je u lipnju prošle godine objavio autorizirani intervju s Josipom Manolićem, u kojemu ovaj tvrdi da je Karamarko osamdesetih surađivao s Udbom. Očekivano, Karamarko je tužio Manolića. No tužio je i Nacional, s jasnom porukom svim medijima. Činjenica da je tužio novine zato što su objavile autorizirani intervju ne svjedoči samo o njegovu nepoznavanju temeljnih pravila novinarskog posla, nego i o neobuzdanoj sklonosti cenzuri. Jer, predsjednik HDZ-a nije tek građanin uvrijeđen jer su novine objavile nešto što mu se nije dopalo, nego utjecajan političar koji, sviđalo mu se to ili ne, mora odgovarati na pitanja o vlastitoj prošlosti, tim više što suradnju s Udbom i sam navodi kao prepreku današnjem bavljenju javnim poslom.
E pa kad Karamarko misli da javni mediji ne smiju objavljivati čak ni autorizirane izjave, kako stojimo s njegovim koalicijskim partnerom, Nikolom Grmojom, koji je učinio nešto mnogo teže od toga – ispalio tešku optužbu, ali kao običnu glasinu? Hoće li Karamarko sad i Grmoju na sud, jer je nedopustivo razbacivati se optužbama kakva je Grmojina protiv Ostojića, a da se pritom ne pozoveš ni na kakav izvor, ne predočiš nikakav dokument?
Grmoja je, naime, u ponedjeljak spomenuo »nekakve indicije« da je PNUSKOK pratio Božu Petrova. U utorak je spekulirao da su to činili »kako bi na taj način valjda kontrolirali kakvu će političku odluku donijeti«. No Grmoja ne zna otkud te informacije: dobio ih je, kaže, od osobe čije ime neće otkriti. »Taj čovjek je dobio informaciju i on je to meni javio. Njemu su javili iz obavještajne zajednice da se to događalo«, kaže, pa se ograđuje: »Nisam rekao da je to sigurno tako niti da za to imam dokaze. Ja želim da taj aparat služi u svrhu nacionalne sigurnosti i borbe protiv korupcije i kriminala, a ne da se koristi za političke obračune«, objašnjava Grmoja motive da objavi rekla-kazala optužbu.
Ali problem je baš u tome što Grmojina tvrdnja služi izravno suprotnome od tih njegovih navodnih želja. Razumio to metkovski spin doktor ili ne, ta je optužba sama po sebi politički obračun par excellance, i najbolji način da sigurnosni aparat prestane »služiti u svrhu nacionalne sigurnosti i borbe protiv korupcije i kriminala«. Dogodilo se naime ovo: čelnik vladajuće političke stranke bez dokaza je pred kamerama optužio ministra policije iz suparničke stranke da je zapovijedio protuzakonito praćenje njegovog stranačkog predsjednika. Ako su optužbe točne, skandal je strašan, dovoljan da Ranka Ostojića pospremi u zatvor, a postojeći PNUSKOK raspusti.
No – što ako nisu točne, kako uvjereno tvrdi Ostojić? Hoće li Grmoja odgovarati za njih? Hoće li Uskok, koji istražuje slučaj, još jednom prešutjeti optužbe, kao što je to učinio nedavno? Što god bilo, Most se Grmojinom invektivom pokazao kao nepatvorena špijunska družba, baš kako je Milanović nazvao novoformiranu vladajuću koaliciju. Od glasnogovornika sklonih takvome sijanju paranoje pristojna država ne može se očekivati. A to, što se sve nepodopštine desnice – od ustašovanja do sijanja paranoje – o glavu obijaju Milanoviću, bizarnost je posebne vrste, o kakvoj bi više mogli reći novopečeni heroji šatoraške družbe, kakvim se eto pokazao uvijek šutljivi, a sad odjednom naglo probuđeni Gvozden Flego.
