Priznajem, pisati na internetu počela sam jer nisam zadovoljna novinama. Dakako da sam očekivala neke prednosti jer je internet komunikativniji od papira. Ali ovo! Ovo nisam mogla ni zamisliti!
Jer sad mi je od pisanja zanimljivije dopisivanje
Za one, dakle, koji još nisu otkrili da se pravi slatkiši na Virovitica.netu kriju iza klika, bilo je to ovako: Prvo je tajanstveni Templarius u forumu otvorio temu "Virovitičanka u Zagrebu" i poručio "savršeno mi prija čitat tvoje tekstove". Onda se javio neki kojem valjda ne prija – ali ne znam zašto onda čita - i rekao da bi mi bilo bolje da se primim motike. Ovom drugom pisala sam o vinogradima, ali nisam znala što učiniti s pohvalom. Tek u onom tjednu kad su popravljali stranicu zabrinula sam se što se događa s mojim tekstom i odgovorila Templariusu da me je tako kao on svojedobno pohvalio i Inoslav Bešker. Mislim koristoljubivo, netko će me još pohvaliti kad mi to najviše treba. Našao se tu Virovitičan i pitao me zašto nisam odgovorila i na Templariusovo pitanje je li moj Dalmatinac osta sa mnom ili je diga sidro. Pa sam im odgovorila. Onda mi se dugo nitko nije javljao, toliko da sam izgubila strpljenje i izderala se "jel to još netko čita". BoreLee me je smirio da čita on i nek samo pišem. Javio se Gonzo i pitao o čemu mi to divanimo, pa poslije ubacio da je našao kolumnu i da mu je ok. Onda se Koden sjetio da jednom napišem zašto sam mikešnostalgičarka. Zatim se javio Mele i pitao znam li što o aktualnoj zagrebačkoj kulinarskoj zvijedi, Dinu Galvagnu, koji je isto Virovitičan i usporedio me s nekim drugim autorom. Pa se u raspravu o ukusima uključio Virovitičan. Tada je upao Inoslav i pitao koga je on to pohvalio. Pa sam mu odgovorila, imenom i prezimenom, da sam to ja, da ne misli da se netko bez pokrića kiti njegovim imenom. Mele je nakon toga prijavio da poznaje moje Dadu, Nadu i Nanija, ali i još puno Virovitičkih kućnih majstora kuhinje; pa je Koden došao na ideju da napravimo kotlić party; pa je Mele rekao da je super ideja da izvučemo kućne kulinarske majstore iz ilegale; pa je BoreLee dodao da će redakcija to podržati... Sve vam je jasno, zar ne? Ukratko, počeli smo na forumu dogovarati virovitički kotlić party i dobro se zabavljamo. A ja sam pritom otkrila da je sve što je u forumu, iako naizgled neobavezno čavrljanje, zapravo javno izgovorena riječ. Za koju, dakako, treba snositi odgovornost. Nije važno što je skrivena iza sitnog naslova i nekoliko klikova i što se na prvi pogled ne vidi na stranici. Jer ta javna riječ može biti dalekosežnija i od najčitanijih novina. Dovoljno je samo u tražilicu ukucati svoje ime - a Gazda mi je objasnio da je to vjerojatno učinio Bešker da vidi tko ga sve ogovara. Tražio je i našao nas. A mislili smo da smo možemo neometano brbljati dobro skriveni u kutu Virovitica.neta. Otkako postoji internet, riječ "objavljeno" dobila je svoj pravi smisao. Novine imaju ograničen broj čitatelja, a ima ih neograničeno mnogo, tako da više nitko ne može pratiti sve što se u njima piše. Ali na internetu , ukucaš pojam koji tražiš i u trenu ćeš doći do podatka koji trebaš. Dovoljno je samo malo beškerovske znatiželje. Netko takav je već rekao: kao kad uroniš prst u more - klikneš i imaš vezu sa cijelim svijetom! Nisam dovoljno iskusna u tome, ali u forumu se ne skrivam iza kodnog imena kao drugi moji novi prijatelji. Budući da inače pišem u novinama, gdje je pisanje nepopravljivo jednosmjerno – pišeš, a ne znaš tko to čita i što misli o tome što čita, jer pisma više nitko ne šalje – toliko sam oduševljena ovom napokon otvorenom dvosmjernom komunikacijom, da se ni ne kanim skrivati. Ne pada mi na pamet! Samo vi, dragi čitatelji, izrazite slaganje i neslaganje, ispravite moje podatke, proširite temu, naručite, poželite... Odgovorit ću s oduševljenjem, u forumu ili u člancima, jer baš smo zato tu, jedni zbog drugih. Novine su time napokon u rukama čitatelja! A mene to tako jako raduje baš zato što znam kako to izgleda u papirnatoj redakciji: kad izađe novi broj, skupe se sve mudre uredničke glave pa gruntaju. Kritiziraju propuste, predlažu poboljšanja, mogućnosti, nove teme, svježe ideje... Pa se nagađa što bi čitatelji voljeli kupiti - čitanje je pritom zapravo manje važno - a rezultat je pred nama svaki dan na kiosku. U svakoj od redakcija u kojoj sam dosad radila – a bilo ih je službeno sedam, ne brojeći honorarne suradnje – čula sam istu famoznu frazu: trebamo se približiti širokoj publici. Što god to kome značilo. Jer često se ispostavi da jednome to znači jedno, a drugome drugo. Stvarnost me uporno demantira, ali ja sam i dalje tvrdoglavo uvjerena da bi mediji trebali imati edukativnu ulogu. Meni je "približavanje širokoj publici" uvijek značilo ponuditi praktičan savjet, upoznati s novostima, omogućiti odgovore na sva pitanja. Ali dominantnoj većini to znači dovesti ljude koji će pred nama pretresati svoju intimu, pitati bogate i slavne što kupuju, a ako slavnih nema dosta, stvoriti ih ni iz čega i okretati deset najtiražnijih faca na naslovnicama. A zašto nitko ne pita tu široku čitateljsku publiku što doista želi? Želi li pratiti bisere mudrosti iz Big Brothera i srodnih poučnih realityja? Želi li kupiti novine koje će baciti ili one koje će čuvati? Želi li senzacionalističku ili objektivnu informaciju? Što mislite, što bi publika odgovorila? Možda biste se prevarili. Ne zanimaju me novine za ribiče, ali one ipak postoje i nekome trebaju. Ne bih kupila ni one o astrologiji, ali i takve postoje zbog nekoga. Isto je s vrtom, kuhanjem, vinom... Samo u sredini, na mjestu "za široku publiku" natiskalo se mnoštvo jednakih novina, koje nas upoznaju s istim facama, a one pak govore iste stvari i te novine nikada ne poželimo sačuvati jer znamo da će se sljedeći tjedan na kioscima opet pojaviti iste takve. Istraživanja tržišta poduzimaju se rijetko, dijelom jer su skupa, a dijelom stoga što ih urednici preziru ili ne znaju primijeniti. Navodno se najozbiljnije od svega uzimaju podaci o prodaji, a tu se pokazuje da što je šarenije i neukusnije – bolje ide. Pravi papirnati turbofolk. I to onaj zaglušujući. Eto zašto nam se kiosci svijaju pod tonama papira. Ja više ne mogu izabrati što bih poželjela kupiti, ali izgleda da ima mnogo više onih koji kupuju kad hiperprodukcija ne posustaje. A što je najgore, nekad mi se čini da onaj svileni papir vrijedi više od sadržaja kojim su ga zašarenili. Vlada teror nepotrebnog – kratko mi je to objasnio Boris Malešević kad smo nedavno razgovarali. Ekolog u meni pri svakom mi pogledu na kiosk šapne da su novine vrlo skup medij, u što ćemo se uvjeriti u godinama koje dolaze – zbog proizvodnje papira stradaju šume, kemikalije zagađuje se okoliš, a unatoč tome papira nikad dovoljno! A spas nam je nadohvat ruke. Razvijenost neke zemlje danas se mjeri brojem mobitela i kompjutera na 100 stanovnika. U Švedskoj, Danskoj i sličnim zemljama na internetu je više od 70 posto ljudi. U Hrvatskoj svjetsku mrežu informacija jednom mjesečno otvara 35 posto ljudi i po tome smo slični Češkoj. Na netu nas je 1,2 milijuna, a najviše u Zagrebu, 36 posto, u Dalmaciji 24 posto, u Istri, Primorju i Gorskom Kotaru 14 posto, u sjevernoj Hrvatskoj 11 posto, u Slavoniji 12 posto, a u Lici 3 posto (www.gfk.hr). Među korisnicima najviše je, 81 posto, nas između 15 i 44 godine, a najviše surfaju studenti i oni s maturom. U Njemačkoj se već zna da prodajne web stranice najveći promet utrže za vrijeme pauza za ručak - praktični Nijemci sjede na poslu pred kompjutorima, pa između dva izračuna, obave špeceraj. Da bismo dorasli do toga, mi moramo još puno papati. Možda se netko boji kako će doći dan kad ćemo svi gledati samo u ekrane ispred sebe. Ali po svemu sudeći, stvari ipak ne idu u tom smjeru. Internet omogućuje bolju i bržu razmjenu informacija - a i njihovu selekciju, što je vrlo važno u moru nepotrebnog – ali krajnji je cilj opet ona prva, primitivna razmjena roba i usluga ili pak zajedničko djelovanje. I kao što se Koden, Mele i ja nastojimo dogovoriti za kotlić party, tako se neke druge ekipe u forumu pokušavaju sporazumjeti oko nekih drugih, njima važnih stvari. Možete pogađati kojih. A možete i otvoriti forum. Drugi razlog što sam se našla na ovim stranicama, a ima ih više, je Virovitica sama. Moj grad, urednika znam od srednje škole, gdje bih drugdje?! A do njega sam došla – preko Kanade. Javljala sam nešto Kruni Šegoti u Kanadu, kad mi on spomene da je redovito na Virovitica.netu i da pozdravim Gazdu jer radi pravu stvar. Mućnula ja malo glavom i – evo me kod Gazde. Nisam sigurna da su mi isto tako kao on poznati Koden, Mele, BoreLee, Gonzo, Templarius i ostali koji se javljaju na forum. Ali friško sam fascinirana mogućnostima informatičkog doba, koje baš u malom gradu nalaze idealnu primjenu. Tu možemo što hoćemo – dogovoriti tulum, sastanak, upoznati se, pokrenuti neke ljude ili događaje u gradu ili pak izvan njega... Što se, naime, događa kad se, recimo, na forumu jednog specijaliziranog i popularnog informatičkog magazina otvori tema "gdje se ide večeras". Javi se jedan iz Čakovca, drugi iz Splita, treći iz dosade i raspravi je kraj. A vidi nas – naložili već vatru pod kotlićem, što bi rekao Koden, ali nismo ni blizu nekim forumašima koji tu raspetljavaju važne teme naše prošlosti i sadašnjosti i čini mi se da ispunjavaju već desetu ili dvanaestu stranicu! Namjeravala sam sve to zapravo povezati s mikešnostalgijom, ali već sam pretjerala. Kad sam počela s "Virovitičankom", Davor Kűhn začudio se kako mi se da toliko pisati. Kaže - ipak živimo u vrijeme SMS-a. Ali net mi se svidio i zbog toga što prostor nije ograničen, dok mi u novinama uvijek brojem znakova odrede količinu teksta. No, ne treba ipak pretjerivati, zar ne?!
