U redovnom predbožićnom obraćanju Rimskoj kuriji, papa Franjo, ustrajan u svojoj vjernosti Evanđelju, priredio je novo blagdansko iznenađenje. Iako očekivano dosljedan u namjeri da ozdravi boležljivu Kristovu Crkvu, malo tko se nadao da će ovoga puta objaviti javno njenu aktualnu duhovnu dijagnozu. Prisutni svećenički zbor mlakim je pljeskom na kraju govora dao do znanja da im nije bilo ugodno, no papa je posve jasan: „Prije liječenja treba biti svjestan bolesti“.
Tragom ove vijesti selimo u Hrvatsku, noseći sa sobom nekoliko pitanja: Tko je kod nas bolestan? Tko se treba liječiti? Kakva je u tome dobrobit za cijelo društvo?
Najprije treba konstatirati da je papina dijagnoza nama odavno poznata. Istu takvu, puno prije njega, postavio je i sam kardinal Bozanić. Razlika je samo ta što je Uzoriti promašio skupinu pacijenata koja među vjernicima laicima širi epidemiju „nevjere“. On je, naime, kao glavne kliconoše ove zaraze označio ateiste i komuniste, dok je papa Franjo izričito prozvao crkvene službenike (s posebnim naglaskom na visoki kler).
Sada kada su stvari konačno na svome mjestu, čini mi se veoma korisnim sagledati značaj papine duhovne inicijative sa stanovišta opće društvene dobrobiti. U jednoj polu-sekularnoj katoličkoj zemlji koja prolazi još uvijek svoju postkomunističku duhovnu tranziciju, ovu izravnu uzročno-posljedičnu vezu treba tražiti na liniji duhovne sprege Crkve i politike, odnosno pupčanoj vezanosti Crkve i stranaka demokršćanske orijentacije.
Pri tome treba jasno reći da u tome nema ništa neobičnog. Radi se o tradicionalnoj povijesnoj vezi jedne sasvim legitimne političke ideologije koja se zalaže za oživotvorenje kršćanskih vrijednosti u političkom životu ljudskog društva, stoga je normalno da istoimene političke stranke prihvaćaju Crkvu kao svoju duhovnu mentoricu. No, uzimajući to u obzir, logično je dakle da sve njene bolesti koje u svome govoru navodi papa Franjo imaju i svoju ozbiljnu političku refleksiju, što u slučaju Hrvatske ne smijemo nikako zanemariti.
Simptomi duhovne anemije Crkve u Hrvata po svakoj od petnaest detektiranih dijagnoza već odavno su prisutni, a njezino neskriveno odbijanje poslušnosti na izričitu naredbu da se sakramenti svete mise, krštenja, vjenčanja, sprovodi, pomasti, blagoslovi…ne smiju naplaćivati, ukazuje na to da ona kao takva nije dobar uzor političkim strankama demokršćanske provenijencije privržene kršćanskim vrijednostima.
Zato papina pastoralna inicijativa za duhovnim ozdravljenjem Crkve (od naroda oduševljeno dočekana), dolazi u pravo vrijeme, taman na pragu izborne godine kada sve demokršćanske opcije u zemlji (koje sasvim ozbiljno pretendiraju na vlast) imaju dovoljno vremena za uskladiti program vlastite politike s izvornom porukom Evanđelja (čitaj: ljubavi i mira), na način da se okrenu Papi Franji, a ne Kaptolu koji NE ČUJE DOBRO što im Sveti Otac govori.
Bio bi to velik doprinos u promicanju ljudskih vrijednosti na hrvatskoj političkoj desnici, gdje glavnu riječ vode upravo političke stranke demokršćanske provenijencije.
A što ćemo sa ljevicom? – reći će mnogi.
Pitanje ljevice u tom kontekstu nije ugroženo. Boležljiva Crkva nema tako velik duhovni utjecaj na njihov politički odgoj. Njihove se dijagnoze ne podudaraju.
