Blagdan Svi sveti najtužnija je svetkovina u katolika i jedini neradni dan u godini kojemu se nitko ne raduje. Sjećanje na pokojne priziva osjećaje žalosti, potištenosti i straha od prolaznosti. Toga dana shvaćamo svu krhkost ljudske postojanosti i neumoljivu prirodu vremena koje svima otkucava njegove sate, bez povratka kazaljki unazad. Ima li tome lijeka ili je to naša trajna sudbina?
Ako pođemo od činjenice da postoje kulture u kojima se dani spomena na umrle slave u potpuno suprotnom ozračju, onda je jasno da takvu sudbinu stvaramo sami, te je razumni stav da se to i potpuno istraži, a onaj lijek koji se nađe podijeli svima kojima pomaže.
Neki će ga pronaći u znanosti, neki u religiji. Pri tome se ne treba previše baviti selekcijom i kritikom istine, nego pomoći svakome da pronađe svoju vlastitu.
Takvu mogućnost može nam dati jedino obrazovanje proširene vizije, naprednije od sadašnjeg koje trenutno u svojoj formi kasni za 21. stoljećem. Uzalud je Tesla ostavio svoje duhovne bilješke, crteže i skice kada ga učitelji ne mogu pratiti. Zaostatak je veliki, ali prije ili kasnije od nekuda se mora krenuti.
Za početak treba razbiti neke ukorijenjene predrasude.
Prva u nizu je ta da je prosječni IQ nedovoljan za osobni razabir istine u riznici znanja, a druga da isti takav odabir može biti pogrešan.
Jedan i drugi stav je fundamentalistički, poznat u praksi kao znanstveni i religijski fanatizam, gdje postoji samo jedna istina (kao sveta duhovna predaja ili eksperimentalni laboratorijski zaključak). Izvan toga kao da nema života.
Da bi stvari legle na svoje mjesto, treba poći od razumijevanja smisla obje spoznajne discipline koje ovom prilikom valja razmotriti.
Kada je u pitanju religija, njezinu svrhu i duhovni smisao u ljudskom životu određuju samo dva relevantna cilja:
- produhoviti ličnost
- osloboditi čovjeka straha od smrti
Sa stanovišta oslobođenja (ili spasenja) sve ostalo je potpuno irelevantno. Zato možemo konstatirati da je prava religija ona religija koja uspije ispuniti navedene uvjete, a ne uvijek (i jedino) ona u kojoj smo rođeni (odgajani tako da u njoj i umremo).
Sličan princip možemo primijeniti u znanosti. Obrazovan čovjek je produhovljeno biće, a takvim ga čini jedino znanje koje izgrađuje karakter. Tada još ostaje samo da pobjedi strah od smrti, sa osloncem na one znanstvene teze koje racionalnom umu ostavljaju priliku da stvori vlastitu sliku besmrtnosti. Sa stanovišta oslobođenja (Ili spasenja) sve je ostalo također irelevantno.
Zašto se onda takvome znanju i vjerovanju oduzima smisao, postavljajući granice istine do neke stroge neprelazne crte razdvajanja uma i duše, ostavljajući mnoštvo ljudi na brisanom prostoru patnje – umjesto da im se pruži spasonosni lijek iz neke druge kulture, izvora ili predaje?
Jesu li ljubav i mir po Isusu Kristu vredniji od ljubavi i mira po proroku Muhamedu, Gautama Buddhi ili Gospodu Krišni?
Mora li uopće duševna utjeha, kao ljudski pružena nada, biti vjerski opredijeljena i znanstveno čvrsto utemeljena?
Kolumna Priroda društva, Davora Suhana, na portalu Moja Rijeka
