Banner
Plenković: Spremni smo prihvatiti kvalitetne oporbene amandmane
Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu najviše studenata na anglistici - 120
Milanović nazvao Stožer paraustavnim tijelom
Jandroković: Opet jedna Milanovićeva kontroverzna izjava
Plenković: Optužbe na račun Stožera su ponavljenje, recikliranje tema
Capak ne želi reći koliko je ispričnica za samoizolaciju potpisao
Plenković: Ubrzat ćemo procedure posvajanja djece
  Tibor Žukina           09.03.2012.         2494 pogleda
Paklena vlast

Skladna zemlja polutame, roman u nastavcima

VII. poglavlje

Već se doimalo da je i posljednji tračak Senuetove nade rođene pojavom neuništive drevne knjige potpuno ugušen, a njegovo  klonulo i blijedo tijelo strmoglavo je jurilo niz pakleni ponor. Čak i njegov um je bio iscrpljen uzaludnim nastojanjima da se uzdigne s granice pakla i vrati u zemlju nepostojanja, tako da nije bio niti svjestan što ga je zadesilo. Osjećao se kao da ga neizbježno prokletstvo baca sve dalje od cilja, a potom je isključio svoja osjetila ošamućen naglim zaprepaštenjem, postavši nesvjestan svoje sudbine i prihvaćajući ju bez žaljenja kao da se s njome već pomirio. Osjećao je da će ga tako dugi pad pretvoriti u bespomoćnu olupinu, iz koje je isisano i ono malo života, a njegovim su mislima strujale samo mutne slike ognja i gotovo agonični osjećaji tuge, nezadovoljstva i straha,koje je jedva uspijevao prividno ublažiti. Uskoro se kroz gusti strop vrelih plamenih bujica počelo nazirati dno, s kojim će se Senueto ubrzo sjediniti i u jednome kobnom trenutku izgubiti svaku priliku za borbu te on čvrsto stisne oči i napne izmoreno usijano tijelo, moleći providnost da ga bilo kako izbavi iz beznađa.

Pavši na tvrdi crveni kamen kojeg je smatrao samim dnom Ignedisa, dospio je u najčudniji i najgori dio stvarnosti, toliko bizaran i nerazumljiv da se činio tek besmislenom noćnom morom. Čekao je da ga posljednje snage napuste, no i dalje je čuo žamor patnika i krikove gorućih duša, a umjesto da se volja u njemu gasi, izgledalo je da se oporavlja, bivajući sve spremniji da ustane s vrućega poda. Kad se osovio na noge, bio je siguran da je dosegao sam kraj vatrenog carstva, jadikujući da je na samome dnu, a u njegovu dubinu uvukla se takva neizvjesnost i bojaznost da se nije usudio podići glavu i osvrnuti se oko sebe jer strahovao je od najgorih slika gorućih silueta koje bježe od nepodnošljive boli ne stižući nikamo. Zamišljajući izopačene demonske stražare koji bez milosti progone bića ionako najgorih mogućih sudbina, polako je uspravljao svoja troma leđa, a kad je konačno smogao hrabrosti barem malo podići pogled, ponovno nije razabirao ništa osim jednoličnih crvenih ploča na kojima je skončao njegov pad.

No, bilo je dovoljno još samo malo odlučnosti, znatiželje i vjere u spas da se pred njegovim očima ukaže začuđujući prizor koji će ga uvjeriti da i dalje postoji netko ispod njega te kako nije još došao u stanje koje bi se moglo smatrati propašću. U ogromnoj odaji ponad paklenoga kata na kojem se nalazio pali neprijatelj Velikoga Suca, komešala se nebrojena rulja zarobljenika Ignedisa ponesena panikom i strahom, nemajući kamo pobjeći,a sve jadne sjenke nisu se utapale u nezamislivoj vrelini vatre, nego je stvarnost bila puno manje stravična od onog čega se Senueto pribojavao. Na uzvišenog svjetlonarančastom prijestolju prekrivenom mnoštvom sjajnih rubinskih dragulja, koje se činilo satkanim od lave zaustavljene u vremenu, sjedila je divovska kreatura motreći osuđenu svjetinu svojim prodornim crvenim očima.

Iz jarko crvene i sitnim ljuskama prekrivene kože njegove naborane, ogoljele glave, stršila su dva crna roga zavinuta poput turskih sablji, parajući sparni i zagušljivi zrak svojom zastrašujućom oštrinom, a ispod okruglastog, tamnog nosa prožetog gustim crnih dlačicama, imao je široko razjapljena usta ispunjena dugim i oštrim narančastim zubima, koja su svojim prizorom stvarala zaprepaštenje prožeto panikom. Snažni je trup prekrivao usijani oklop čije je blještavilo gotovo zasljepljivalo te se činilo da njegova nezamisliva toplina koja bi razorila svako smrtno biće hrani tu demonsku kreaturu, donoseći joj još veću moć. U hitroj i golemoj ruci, čije su sve prste krasile nekoliko centimetara duge, oštre crne kandže, čvrsto zahvaćen je ležao dugi zlatni mač, koji mu je priskrbljivao još veće poštovanje, premda je bio gotovo rastaljen neznanom energijom koja je iz njega zračila.            

-Ušutite, bezvrijedne duše ili osjetite moju razornu moć! Smirite ih, sluge! Učinite da žamor odmah prestane!-drski, bahati i izopačeni pakleni car podigne svoju tešku sablju uvis nadvisivši sve bijednike oko sebe, a svi koji mu bijahu odani odmah počnu provoditi njegovu zapovijed. Bića koja su mu služila bili su gorući ljudi kakve je Senueto zamišljao u svojim najgorim tlapnjama, no oganj im nije zadavao bol niti ih tjerao na agonične krikove i besciljni bijeg. Vatra im nije predstavljala vječnu teror niti simbolizirala davno predodređenu kaznu jer bili su sami od nje satkani. Većina je ostala bez daha čuvši gromke careve povike te iako ih je volja možda i dalje služila, njihovo je tijelo klonulo pod silnim strahopoštovanjem koje ih je obuzelo. Ipak, postojali su drznici koji su se usudili i dalje tražiti izlaz iz beznađa ili ih je pak zaprepaštenje ponijelo toliko snažno da se nisu bili u stanju zaustaviti u bijegu, ali oni su ubrzo završili puno gore od ostalih pokornih i zaplašenih sjenki. Zlobni stražari glavne odaje bez milosti su one neposlušne počeli obasipati ogromnim vatrenim kuglama te su one sijevajući prostorijom sve brže i postajući sve veće odmah sustigle sve koji su im očajnički pokušavali pobjeći.                                                                        

-Smilujte nam se! Jesmo li zbilja zaslužili tako groznu vječnost!?-vapile su siluete ne mogavši obuzdati svoj strah, no što su glasnije molile za milost, to su odlučnije kršile carevu naredbu pa bi ubrzo skončale zahvaćene vječnim plamenjem. Poneseni sve gorim bolom i nesavladivim očajem, dali bi se u hitri trk i vrišteći pobjegli u bezdan, nestavši u oblaku pepela i prašine. Spoznavši koliko zlo čuči u ondašnjim stvorenjima i što su sve sposobni učiniti ako otkriju i najmanji prkos svojoj oštroj volji, Senueto se ponovno baci na prašnjavo kamenje kako ne bi bio zapažen i oštro kažnjen te postavi glavu tik uz rub uzvisine na kojoj se nalazio, promatrajući nemile tuđe sudbine skrivajući se od još gore kobi.                                                                                                                            

-Sada ste se uvjerili da se moja volja ne smije kršiti! Ako se još itko usudi prkositi mojoj nepovredivoj volji, čak i neko od vatrenih ljudi koji su odani, znajte da će završiti još gore nego ovi bijednici.-bučnim i strogim glasom obrati se pakleni car gomili parajući ih svojim demonskih pogledom pa se zatim ponovno posjedne na svoj nezamjenjivi tron i ugasi zapanjujući žar u očima, zastavši kao da se sprema započeti sudbonosni govor.                                                                              

- Znam da se neki od vas i dalje nadaju da će uskoro biti oslobođeni i dočekati podnošljiviju budućnost u nekoj ljepšoj i pravednoj stvarnosti. Neću vam to dopustiti i odmah ću zgaziti sve vaše nade! U svojim prethodnim životima učinili ste pogreške koje je nemoguće popraviti i napravili štetu za koju se nikada nećete moći iskupiti. Zato ćete vječno biti zarobljeni u ovoj tijesnoj odaji, mučeni sparnim i teškim paklenim zrakom.- iz očiju sviju kažnjenika bile su prolivene gorke suze, no čim su dotakle vrući zrak, isparile su prije nego ih je vladar Ignedisa mogao zamijetiti. Više se nitko od njih nije usudio moliti za milost jer su znali da bi tako njihovo beskrajno stanje neugode mogla vrlo lako zamijeniti vječna i nepodnošljiva agonija. Mogli su samo čekati da ih spasi junak poput Senueta, koji još zajedno s njima nije upao u to jednosmjerno grotlo propasti, nego ima privilegiju tek gledati njihove muke. U jednom nesretnom trenutku, vrtlog vatrenoga oka jednog od vatrenih slugu polagano se okrenuo ka svodu pakla te svojim krajičkom zapazi neznano biće koji nepozvano motri njihov obred.                                                                                                                                                         -Gospodaru! Jedno drsko biće usudilo se potajice promatrati našu tajnu svečanost. Morate ga kazniti! Netko od nas ga mora zaustaviti!-vatreni se čovjek bojažljivo okrene prema čudovišnom liku koji je razjapio svoja sumpornim vonjem ispunjena usta kako bi nastavio koriti svoje podanike.             -Kako me imaš hrabrosti sada prekidati!? Ne želim da ta bezvrijedna stvorenja misle kako me može prekinuti obični vojnik! Bit ćeš kažnjen.-vladar podigne svoju lijevu ruku te zamahnuvši raširenim dlanom brzinom munje ispusti mlazove lave prevruće čak i za nekog sačinjenom od vatre. Njegova zla čin pokosi upropašteni puk, ali ne uništi drznika kojeg je želio kazniti, no hitri čuvar koji je vješto izbjegao silinu gospodarevu gnjeva još nije izgubio svoju odanost pa krene prema širokim stubama puzeći među zbijenom svjetinom.                                                                                           

-Postoji portal na samome dnu pakla koji vodi u tešku, ali prolaznu zemaljsku stvarnost, no čim se spustite ijedan kat niže, upast ćete u vječnu vatru kojom ćete zauvijek nastaviti gorjeti. Zbog silne boli i zasljepljujuće svjetlosti nećete biti u stanju naći izlaz pa će vaša sudbina biti uistinu zapečaćena! Da niste zato ni pomislili pobjeći pred mojoj pravdom jer čekat će vas muke koje samo vražja mašta može zamisliti!-izopačene, zlobne i sadističke riječi prijeteće demonske kreature bile su toliko uznemirujuće da su uzrujale čak i junaka koji je bio naizgled izvana dohvata njegove zlobe, a kada je njegovo oštro oko zapazilo stražara kako užurbano puzi među ruljom, okrene se opazivši kobno stubište. Sagrađeno od drevnih kostiju mitskih demona i učvršćeno usijanim, rubinom protkanim štapovima od čistoga zlata, dugo i široko stubište bilo je jedini prolaz između dvaju katova Ignedisa, a njime će se ubrzo uspeti djelić moćne paklene vojske kako bi Senueta obavio neprolaznim ognjem.                                                                                                                                     -Kako da se sada spasim!? Morat ću pobjeći u gornje dijelove pakla kako bi se to stvorenje uvjerilo da mu se moje prisustvo samo pričinilo. Kada me prestane progoniti, oprezno ću se vratiti kako bih i dalje gledao tu sablasnu svečanost.-šaptao si je razboriti Senueto u bradu, kako bi bio siguran da ga niti careva moćna osjetila neće otkriti te nije gubio razum sve dok ne uperi pogled prema gore i opazi samo beskrajnu koprenu sačinjenu od prašine, pepela, dima i vatre, bez ikakvim čvrstih zdanja koja bi iznad njega počivala.                                                                                                     -O ne! Nemam kamo pobjeći! Moram se boriti do zadnjeg daha i biti vrlo oprezan ako ne želim završiti poput onih jadnika.- tijelom mu je kolala uzrujanost pomiješana s odlučnošću i zanosom, a ubojita neizvjesnost ga je izjedala jer bio je svjestan da je ovo sudbonosni trenutak koji bi mogao unaprijed odrediti sve što će mu ova surova i nepredvidiva stvarnost u budućnosti donijeti. Ipak, bio je u sebi zadovoljan, a u njegovoj je dubini nada još više ojačala, hranjena spoznajom da više ne mora ovisiti o struji događaja nego sada ima priliku boreći se promijeniti ono što mu je ranije dosuđeno.                                                                                                                                    

-Ako mi vatra kroz koju sam propadao u pakao nije naudila i ako me je ono što drugima stvara velike muke poštedjelo bilo kakvih bolova, možda se mogu provući kroz plamen koji sve guta i pobjeći iz ovog turobnog svijeta. - Senueto hrabro zakorači prema prostranim stubama, iščekujući da iz oblaka prašine izroni ukaza koju će bez oklijevanja izazvati na borbu.                                                    -Izgleda da je providnost ipak znala kako bi mi mogla pomoći ne uplićući se izravno u moje probleme. Egzufrilej možda ima svu vlast u Atrofolu, ali ne zna što je ispod granice koju tako žarko želi kontrolirati. Kada mi je kaznu učinio blažom davši mi otpornost na vrućinu, zapravo me je omogućio da se potpuno izbavim od zle kobi.- povikne oslobođen straha koji ga je dotad snažno kočio, no ubrzo zastane, sjetivši se da unatoč svemu savršena đavolja osjetila i dalje vrebaju te da ga njegove moći mogu uništiti bez obzira što mu paklena vrelina ne znači gotovo ništa.                                        -Ovdje tvoje putovanje završava i nećeš više stići niti korak dalje!- izronivši iz gustoga oblaka stvorenog njegovim bjesomučnim topotom u borbu protiv nepozvanog gosta pakla, vatreni čuvar podigne svoj tanki i potpuno ravni mač čiju su eleganciju narušavali samo grubi ognjeni jezici, titrajući uzvrpoljenim zrakom oko sebe.                                                                                     

-Neće biti suda niti susreta s paklenim carem! Neoprostivo je zadirati u tajanstvene obrede njegova veličanstva. Bit će odmah uništen i bačen u vječne muke!- uvrijeđeno i ljutito zbog strančevih nečasnih namjera prema carstvu koje je njegova vojska oduvijek štitila, mistično biće najokrutnijeg i najbizarnijeg dijela stvarnosti zamahne svojim hitrim oružjem te odasla prema jurećem Senuetu snažnu čin zasljepljujuće bijele svjetlosti skrivenu u prodorno narančastom plamenom mlazu. Da nije donosio dugotrajnu bol onima koje je pogađao, zračeći tako iz neznanog razloga nekim iskonskim zlom, taj bi snop ličio posve pravilnom i skladno sačinjenom vatrenom luku čija je namjera turobnu i monotonu sliku pakla svojim ukrasom učiniti barem podnošljivom. Ne osvrćući se oko sebe i ne brinući niti na tren što ostavlja napuštajući najviši dio pakla, Senueto se dao u trk niz prastare i kolosalne stube, nezaustavljivo poput najhitrijeg vjetra i odlučno poput ratnika koji više nema što za izgubiti, kaneći se obračunati s tek jednim beznačajnim zrncem zla. Pogledom jedva uhvatljiva čarolija letjela je prema njemu, prateći nepredvidive rubova stuba kao da posjeduje vlastitu inteligenciju i svijest ili je pak vođena voljom onog koji ju stvorio. Dok mu se sve više primicala, odbrojavajući zadnje trenutke prije mogućeg trenutka propasti, kroz njegov su um strujale napasne i bolne misli, režući svojim tokom njegovu sabranost i prisebnost.                                                                            

-Što ako nisam otporan na njihove čarolije? Možda mi se ne isplati toliko riskirati. Ako imam išta za izgubiti, ne smijem se dovesti u opasnost od nepovratnog stanja očaja.-Prije nego što je taj izbor uopće stigao proletjeti njegovim mislima, izdajnik Atrofola podsvjesno je odlučio pokunjeno se sagnuti kako bi izbjegao nepredvidivo zlo što mu se približavalo, ali u njemu je i dalje čučala sila koja mu nije dopuštala da učini dušmane svjesnima vlastite slabosti pa zato nastavi hrabro koračati naprijed,bez obzira na zabrinjavajuće male izglede za pobjedu. Već je došlo vrijeme da se sudari s bliještećim mlazom zla te ga je u dubini duše zazebao i stegnuo nepremostivi strah gušeći ga, sputavajući i tjerajući ga da klone pod iskušenjem s kojim se još nije niti suočio. No upravo ono čega se panično bojao, usadilo je u njega novi gnjev i dalo mu poticaj da nasrne na zaštitnika mrskoga Ignedisa. Naime, siloviti udarac kojeg je za sobom donijela zastrašujuća baklja samo ga je iznenada zanio gotovo ga oborivši na tlo, a milostiva ga je sudbina poštedjela svega najgoreg što ga je moglo zadesiti.                                                                                                                                    

-Borit ću se do kraja! Tvoj će gospodar platiti!- razljućen blagom opeklinom koja je nastala na tamnoj, prašnjavoj i suhoj koži njegove slabašne i pomalo zakržljale ruke, Senueto snažno zamahne nogom želeći vojnika odbaciti natrag u odaje iz kojih je i došao. Njegov gipki ud,koliko god hitar bio i koliko god bi razornu štetu načinio čvrstom materijalnom biću, paklenog vojnika samo zanjiše zatitravši jezicima koji su oblagali njegovu lelujavu plamenu siluetu.                                                         

Zašto moje moći na tebe ne djeluju!? Obično bi biće već odavno pobjeglo vrišteći u mukama, a ti si samo zateturao i nasrnuo na mene bez straha.- podli, odlučni i gnjevni izraz koji se dotad nazirao na nejasnom licu paklene kreature sada je zamijenila zbunjenost i zapanjenost u kojoj bi oni najmudriji mogli razabrati divljenje i strahopoštovanje.                                                                                      

- Nije me briga za tvoju kaznu! Sada ćeš biti zauvijek uništen! Umri, bijedniče!- kad ga je snažna odanost njegovom bahatom i izopačenom gospodaru natjerala da se sabere i okrijepi svoju volju za bojem, stražar ugasi vječni plamen kojim je gorio njegov mač te zamahne na Senueta čvrstom usijanom oštricom, koja je presijecala udove i odvajala meso od kostiju, ne zbog svoje vreline već zbog razorne snage teškoga čelika. Uzrujan i bijesan zbog svog neuspjelog napada i frustriran vlastitom nemoću, junak istovremeno podigne svoju nejaku, ali hitru šaku i ponovno nasrne na sebi najmrskije biće. Nervozno je stisnuo oči moleći se da ovoga puta njegov cilj bude ostvaren i dok je bio najsigurniji u ostvarivost svojih ideala, zadesi ga oštra bol i krv poteče iz njegove ruke. Preneraženo otvorivši oči, zaprepastio se ugledavši vlastiti prst bačen nasred stubišta i obložen gustom sasušenom krvlju koja odmah ispari na paklenome zraku. Junačka je krv i dalje kapala iz Senuetove okrnjene šake, a on kriknuvši stisne svoje žute zube i pun prijezira pogleda izopačenu kreaturu koja se spremala zadati mu novi udarac.                                                                                                                           

-Ovoga se puta nećeš izvući!- uvjeren da će sada njegova bitka biti skončana, slijepi podanik najzlobnijeg cara vješto zakovitla prema Senuetovom vratu, namjeravajući mu odsjeći glavu, ali se ovaj izmakne neuhvatljivom brzinom i što je brže mogao istrgne oružje iz neprijateljeve ruke, uhvativši ga za tešku olovnu dršku na čiju je usijanost bio otporan. Nekoć dominantno stvorenje koje je bez imalo straha zaplašivalo, progonilo i gazilo svu kažnjenu svjetinu, ne imajući savjest koja bi ga u tome sprječavala, sada je pokrilo glavu rukama gotovo moleći za milost. Postavši nemilosrdan zbog svoje neizvjesne kobi, Senueto je zanemario njegovu poniznost te oštrim zamahom prepolovi poraženu siluetu, koja se pavši na zemlju ugasi kao polivena ledenom vodom. Osokoljen svojom prvom pobjedom, prognanik zemlje nepostojanja nastavio se neotkriven približavati dnu, kročivši u glavnu odaju gdje je car upravo dovršavao svoj sadistički govor.                                                                    

-Sada lutajte ovim zagušljivim, skučenim prostorom i očajavajte zbog svoje trajne kazne. Lijte gorke suze i molite sva božanstva da vas izvuku, ali ja vam kažem da za vas više nema nade!-nasmijavši se grohotom, pakleni se car konačno smiri na svome raskošnom prijestolju i zaklopi crveni oči krijepeći se kratkim odmorom. Puk je već izgubljeno koračao, ubrzo zamijetivši rubove svega što će ikad vidjeti i više nisu imali volje niti za plač, nego su odsutno buljili ispred sebe poput zombija, tupa pogleda i snuždena lica. Iskreno žaleći nad njihovim neopisivim jadom, tajanstveni posjetitelj je i dalje nezamijećeno trčao odajom, razgrćući bezbrojne sjenke koje je htio što brže izbaviti. No, nije dugo uživao u mirnoj skrovitosti, u kojoj je bio tek izjedan neizvjesnošću i plašen likom usnula cara jer još jedan vrtlog vatrenih očiju zagleda se u njegovu smrtonosnu sablju i uzvikne upozorenje pokrenuvši pobunu.                                                                                                                      

-Neka se sve vojske okupe! Drska sjenka se pobunila i otela mač jednom od vatrenih ljudi. Zaustavite ju pod svaku cijenu i priuštite joj najgore kaznu u povijesti Ignedisa.- mistični demonski glas vojnika Ignedisa, koji je zvučao nevjerojatno bistro, zračeći istovremeno strašnim terorom, odmah je probudio Paklenu Vlast te on jednim skokom siđe s nekoliko metara visokoga prijestolja, okretno prihvativši na njegovih stubama odložen mač.                                   

-Kazni ga ili ćeš i sam propasti!- prijeteći bezuvjetnom podaniku, on usmjeri sjajeću oštricu svoje sablje prema vlastitom vojniku, umjesto da odmah uljeza obasupne zlom na koje nitko nije otporan. Vjerno poslušavši carevu zapovijed, on odmah baci vatrenu kuglu na ukočena Senueta, ali pokušaj da mu naudi bio je jednako uzaludan kao nastojanje prethodnog koji ga je htio upropastiti. Bez oklijevanja održavši svoje okrutno obećanje, Paklena Vlast tek jednim blagim pokretom svoga zapešća izbriše čuvara iz postojanja, toliko brzo da je njegovo opako djelo ostalo nezamijećeno. Zatim ispusti teški mač koji se uz tupi zveket stropošta na pod odaje i zareži bljesnuvši jarkim crvenilom svojih prodornih očiju.                                                                                                                               

-Neopisivo sam gnjevan zbog tvoje drskosti! Ne mogu vjerovati da si se usudio sam krenuti u pohod protiv moćnog Ignedisa! Kazna koju ću za tebe odrediti bit će toliko strašna da ju se nitko neće usuditi niti spomenuti! Sama pomisao na nju bit će za tebe gora muka od vječnoga ognja!-dok je njegov glas sve više nalikovao jedva razumljivom, stravičnom demonskom režanju, nezamislivo dubokog zvjerskog tona, uperi svoja dva prsta u Senuetovo čelo, razmaknuvši ih poput rašlji te se na njegovim crnim usnama počnu rađati riječi previše strašne da bi ih čuo obični smrtnik.

 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Skladna zemlja polutame



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.