Sjedio je visoko među granama i jeo sočne, crvene plodove. Tu se osjećao najsigurnije kada bi poželio biti sam. Dokono je pljuckao koštice pokušavajući pogoditi neke zamišljene ciljeve dok je lišće oko njega lagano treperilo. Sok je curio po bradi i niže na majicu, no njemu to nije zadavalo nikakve brige. Već je navikao na majčina prigovaranja na svoje ponašanje, a otac je ionako bio rijetko kod kuće. On bi intervenirao samo u težim slučajevima.
Bilo je to vrijeme prvih televizora i ostatak ekipe bi se zadržao gledajući neke emisije, a njemu je i dalje bila najdraža njegova sloboda. Kratio je vrijeme smišljajući nove pothvate koje je on smatrao izuzetno važnim istraživanjima svijeta koji ga je okruživao. Tu napravu je istoga časa zamrzio kada je shvatio da ga je odvojila od njegovih prijatelja. Kada bi se ekipa ponovo sastala, nastavili bi se igrati zajedno.
U tom svom zanosu, razmišljajući kako će jednoga dana biti pravi, slavni istraživač, nije primijetio da se nagnuo malo jače u stranu i odjednom se stubokom našao na zemlji. Kad je došao do zraka, pogledao je oko sebe da li je tko vidio taj sramotni pad. No, nikoga nije bilo u blizini. Na zemlji je bila jedna jedina cigla i on je baš na nju pao.
Nije bilo druge nego hrabro se uputiti kući. Ruku je držao podignutu u zraku i pojavio se pred vratima stana.
Kada je majka otvorila, samo je plaho rekao: „Mama, nemoj pasti u nesvijest!“
