Što čini viceve komičnim a „eksplicitni“ jezik uzbudljivim? Nesumnjivo njihova „politička nekorektnost“ jer brzi i izravni iskazi (i prikazi) pogađaju u srž dok eufemizmi i okolišanja oblikuju „ružičastu“ sliku stvarnosti i izazivaju mlaku reakciju. Dok najžustriji tvrde da valja reći „popu pop, a bobu bob“, oni mudriji znaju da je lako tuđim falusom po trnju mlatiti! Ukratko, željena se priča može plasirati biranim riječima kroz aluzije i metafore ili bez okolišanja, uporabom žargona pa i prostota. Drugi pristup je bliži svakodnevnom i takav način u kazalištu obično izaziva cerekanje, ali ne zato jer je rečeno zbilja smiješno nego jer se izgovorilo na posvećenom mjestu, u Talijinoj kući.
Nisam sklona psovkama s „dasaka koje život znače“ ako su same sebi svrhom, ali nisam nimalo protiv pretjerivanja (dapače čak) ako se takvim pristupom može „sanirati rana“ (toliko o eufemizmima). Zaista vjerujem da i najdobroćudniji stanovnik (sela, grada, države, kontinenta, planeta) povremeno izgubi strpljenje zbog društvenog i političkog okruženja pa je grubo ismijavanje (od srca i skroz nekorektno) dobrodošao ispušni ventil i zato ne iznenađuje da je publika nestrpljivo čekala premijeru predstave „Kulen ruž“ Dubravka Matakovića (tekst, scena, plakat i kostimi) u režiji Dražena Ferenčine i koprodukciji Gradskog kazališta „Joza Ivakić“ Vinkovci i Kazališta Virovitica (6.9.2025.).
Mataković (1959.) je poznati vinkovački crtač stripova koji svojim grotesknim likovima (na tragu Jacovittija), crnim humorom i „eksplicitnim“ jezikom nastoji prokazati razno razne gluparije i anomalije, pa budući da se u predstavi može vidjeti „politički nekorektan sadržaj“ uz „potencijalno uvredljive elemente“ izrečene „eksplicitnim jezikom“, na predstavu smiju doći samo stariji od 18 godina (djeca će se i dalje morati zadovoljiti stripovima).
Ključno mjesto zbivanja je krčma „Kulen ruž“(asocijacija na poznati pariški cabaret „Moulin rouge“) koju prilično traljavo vodi Melajac (Goran Koši) ali predstavlja glavno okupljalište u koje redovito zalazi diplomirani majmunolog Masni (Marko Hergešić), lihvar i iznuđivač Medeni (Igor Golub) i Pobrkani (Matko Trnačić). Dok o privatnom životu potonje dvojice ništa ne znamo, za Masnog znamo da je oženjen Brkuljom (Andrija Krištof) koja jedina zarađuje jer non-stop radi (a on sve zapije) i rado bi ga napustila, ali ne može jer je on ucjenjuje objavom njenih pornografskih fotografija (koje se nalaze u zidnom sefu iza njegovog uvećanog portreta u paradnoj uniformi). S njima živi i njihova kći Dobru (Monika Duvnjak) opsjednuta vježbanjem (koreografija Maja Huber), a kako svi troje stalno koriste steroide, njih su dvije dobile brčiće a on trbušinu.
Scenografija je dopadljiva i funkcionalna (asistent scenografa Krešimir Tomac) i iz krčme za čas nastaje obiteljski dom i obrnuto (oblikovatelj svjetla Domagoj Garaj), dok su kostimi mogli biti još malo „šašaviji“ (činjenica da troje nosi majice s „kockicama“ nije sprdnja, nego notorna činjenica). Glazba Šimuna Matišića je doista širokog raspona (od cajki do jazza) i vrlo slikovito prati promjene kroz koje prolaze likovi.
Medeni je izgledom posve u skladu s Matakovićevim likovima: od šljema, sunčanih naočala i ukrasnih lanaca do rekvizita oko struka (pilica za meso i odčepljivač za odvode), tako da je on istovremeno smiješan i strašan, naprasit i učinkovit. Golub je vješto povezao lik iz stripa i spodobu iz stvarnosti, jer samo zbog straha često ne prepoznajemo groteskne elemente u tipovima koji svojom agresijom „zagađuju“ naš prostor (zaista sam se jako smijala gledajući Goluba kako otvara sef i podiže stol pomoću odčepljivača za odvode). „Ja sam iz Melaj a ne Nepal“ govori vlasnik krčme „Kulen ruž“ perući čaše četkom za zahodsku školjku uz bujicu krivo izgovorenih hrvatskih riječi (ponosno ističući da je položio jezik) i neopterećen je li netko od gostiju Srbin ili Hrvat („Svi vi meni izgledate jednako“) a jer je kao „naš“, zgraža se izrazom „Isusi“ (uz hinduističke geste). Koši je vrlo vješt u prikazu dvojnosti Melajca (zovu ga po kraju od kuda je došao) jer osim što je promijenio boravište, želi promijeniti spol. On i Dobra su par, ali oboje žele promijeniti spol i onda se takvi „promijenjeni“ vjenčati, pa će njihov brak ipak biti „pravi“ (kako kaže Masni: „Kći peder a zet snaja“).
Krištof izvanredno prikazuje Brkulju, zapostavljenu ženu koja je spremna sve učiniti za malo nježnosti pa napušta supruga i okreće se Medenom (ili ipak ne?!).
Matakovića ne zanimaju samo međuljudski odnosi nego i bazični ljudski osjećaji, a to su, kako tvrde obaviješteni izvori: strah i pohlepa. I dok strah teško kontroliramo, pohlepa često zamagli um i zato postoje tolike novčane prevare, što je iskusio i Masni javljajući se na mail kojim mu javljaju o nasljedstvu. Čini mi se da je Hergešić u otkačenosti svog lika (pije rakiju iz lavora, cucla kišobrančić namočen u kruškovac, želi kupiti birtiju da živi u njoj kada je ionako tamo svaki dan itd, itd) zastao na pola a takvom mi se čini cijela predstava: njena „politička nekorektnost“ je za moje pojmove prilično benigna, prostote gotovo nježne („puši pišu“ je smješnije čuti nego izvornu varijantu), a istovrsne se scene nepotrebno ponavljaju.
Očekujući žešću izvedbu (možda sam ja izopačena), pitala sam se kome je namijenjena ova predstava? I sjetila sam se: onima kojima su „zabranili“ ulaz u kazalište…i da, onima u Benkovcu kako je usputno dobacio Masni napuštajući pozornicu.
