Obraćamo Vam se povodom važnih datuma kojima obilježavamo još važnije događaje kao udurga koja zagovara i promovira poštivanje i uvažavanje ljudskih prava. Svakog dana u godini, a posebno na ove datume, moramo i trebamo biti svjesni koliko je pojam ljudska prava krhak. I koliko pažljivi trebamo biti kada dovodimo u pitanje zaštitu ljudskih prava. Ovih dana prisjećamo se Dana prava djeteta (20.11.), Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama (25.11.) i prisjećamo se Dana ljudskih prava (10.12.).
Svi smo svjesni svojih prava tek kada su ona ugrožena – ona osnovna, kao što su pravo na zaposlenje, pravo na normalan život, ali i prava koja nisu osnovna, ali nisu ništa manje važnija - pravo na slobodu govora, mišljenja, izbora...
Ljudi su diljem svijeta bili proganjani, ubijani, zatvarani (a i danas ih proganjaju, ubijaju i zatvaraju) kako bi ukazali na krhkost, ali i važnost prava svih ljudi – djece i odraslih, žena i muškaraca. Mi imamo tu sreću da su nam Ustavom zajamčena neka prava, ali i tu nesreću da često nismo svjesni da je očuvanje ljudskih prava naporan proces u kojem svatko od nas mora i može sudjelovati. Svatko od nas osjeća kada su njegova prava ugrožena, ali rijetki od nas osjećaju da su ugrožena prava ljudi oko nas. I voljni su nešto učiniti u svezi toga.
Svako dijete izloženo nasilju u školi ili u kući, svaka osoba izložena nasilju u svom domu ili na poslu, treba baš tebe – ako ništa drugo da ne okreneš glavu.
Nije normalno da se djeca međusobno vrijeđaju ili tuku, nije normalno da muž viče i tuče ženu i djecu kada mu nije „dobar dan“, nije normalno da osoba koja želi raditi ne može naći zaposlenje jer nije „podobna“ i nije normalno da otac ne vidi svoju obitelj danima jer mora raditi za minimalnu plaču... Puno stvari u našem društvu nije normalno – možda je samo prihvatljivo. A prihvatljivo je iz razloga što svi mi okrećemo glavu i ne razmišljamo da je tim ponašanjem ugroženo ono osnovno što nas čini ljudima – ljudska prava.
Ako se nešto ponavlja svaki dan, i ako neko ponašanje gledamo oko sebe stalno, to ne znači da je ono normalno. To znači da smo izgubili kriterije u procjenjivanju onoga što nas ugrožava – ženi koja je fizički zlostavljana u braku to nije normalno, i to nije ono što je ona željela, bez obzira koliko svi mi mislili da su to „njihovi problemi“ i „njihove stvari“. Dijete kojeg uporno zlostavlja nasilnik u školi ili ulici to ne smatra normalnim, bez obzira koliko svi mi mislili „da se to svima događalo“ i „da u naše vrijeme nije bilo ništa drugačije“. Čovjek koji mora raditi po cijele dane i ne vidjeti svoju obitelj danima kako bi im priskrbio ono osnovno za život ne smatra to normalnim bez obzira na „zakone tržišta“. Ovo su sam tri primjera koja pokazuju koliko smo zapravo maštoviti kada trebamo naći izgovor za biti pasivan i ne činiti ništa. A ne čineći ništa činimo ono najgore – ugrožavamo osnovna prava ljudi oko sebe i društva u cjelini. Kako ćemo kao društvo napredovati kada prihvaćamo svaki izgovor za pasivnost? Kako ćemo učiniti nešto bolje ako se uporno mirimo i smatramo normalnima sve one situacije koje se dešavaju oko nas – za koje duboko u sebi znamo da nisu baš „normalne“?
Tisuće dokumenata i konvencija govore na što sve imamo pravo, što sve smijemo i možemo. Ali to su papiri. Stvarni život i svakodnevne situacije ne ovise o nekim papirima nego o svima nama te kako ćemo se mi nisiti sa njima. Da li ćemo pozivom policiji pokazati da ne podržavamo susjedovo „iživljavanje“ na obitelji, da li ćemo odlaskom ravnatelju ili poticanjem edukacije protiv nasilja u školi pokazati da ne podržavamo vršnjačko nasilje?
Odgovor na ova i slična pitanja nosi svatko u sebi. U ime svih ljudi kojima su uskraćena njihova prava Udruga S.O.S. telefon – poziv u pomoć poziva vas da odgovor na ovakva pitanja uvijek bude – DA, učinit ćemo sve da očuvamo, kako svoja tako i prava drugih ljudi!
