Rijetka su novinska izdanja u kojima vijesti iz rubrike kultura završe na naslovnici. Onda kada se to desi, znači da je na nekom kulturnom događaju izbio neki veliki skandal. Tako je bilo i ovoga puta. A sve se dogodilo u zgradi Europskog parlamenta u Bruxellesu na predstavljanju djela hrvatskih umjetnika (koja su postala dio stalne umjetničke zbirke ovog visokog doma) kada su članovi hrvatske delegacije Europske pučke stranke doživjeli šok.
Na samom početku otvaranja ništa nije ukazivalo na to da će netko biti šokiran. Počelo je mirno i dostojanstveno, kao što i priliči jednom ovakvom nenasilnom kulturnom događaju. A onda je netko od prisutnih pročitao na glas predgovor kataloga izložbe u kojemu socijaldemokratski predsjednik EP-a Martin Schulz spominje Jugoslaviju…predstavljajući je u sasvim krivom kontekstu…ne rekavši da je bila tamnica hrvatskih umjetnika, nego zemlja umjetničkih sloboda:
"Ova izložba nije zanimljiva tek s umjetničkog stajališta. Ona također otkriva jedinstven položaj Hrvatske u bivšem istočnom bloku. Kao nesvrstana zemlja, bivša Jugoslavija razvijala je vlastitu kulturnu politiku, dopuštajući umjetnicima da se slobodno izražavaju pod uvjetom da ne stvaraju pomutnju. Iako je nedostajalo materijala i razvoj umjetničkog tržišta nije bio potpuno omogućen, umjetnici su mogli stvarati umjetnička djela gotovo nesputano. Jugoslavija je stoga zauzimala posebno mjesto između Zapada i Istoka, ne samo u političkom i gospodarskom nego i u umjetničkom smislu. Umjetnička djela izložena u našem Parlamentu iskazuju ovu iznimnu odliku".
Primijetivši da je ovaj tekst u totalnoj suprotnosti sa Rezolucijom Vijeća Europe o potrebi osude veličanja totalitarnih komunističkih režima, šokirana delegacija hrvatskih pučana promptno je na ime autora uputila protestno pismo gdje nastoji skrenuti pozornost o neprimjerenom iskrivljavanju povijesti i zapostavljanju tekovina hrvatske kulture, stvarane prije i poslije vremena provedenog u kulturnoj zajednici bivših jugoslavenskih država.
Što reći o svemu?
Dijagnoza je poznata, sada treba pristupiti liječenju – rekao bi aktualni ministar zdravstva. Ali budimo objektivni – nema tu pomoći. Stoga je bolje da cijelu pojavu sagledamo fenomenološki:
Martinu Schulzu ne treba ništa zamjeriti; čovjek je stranac, napisao je ono što je njemu poznato…to je njegov osobni doživljaj i nitko mu ne može reći da nije pravi hrvatski domoljub.
Veći problem, gledano sa stanovišta pučke delegacije, nastaje sa domaćim ljudima koji u svojoj glavi nose utisnuta sjećanja – neke stare crno bijele slike, na kojima jasno vidi da smo mi svi nekada bili normalni…A onda se i njima počinje priviđati nekakva SLOBODA.
Tipičan primjer takvog domaćeg lika – sa prepunim sjećanjem crno-bijelih slika – je Mirko Novosel, najbolji hrvatski košarkaški trener svih vremena, član košarkaške Kuće slavnih. Poslije nedavno završenog Europskog prvenstva u košarci, novinar ga zamoli za intervju, u namjeri da porazgovara sa njim o stanju u hrvatskoj košarci. A on, ko Martin Schulz…priču o košarkaškoj Hrvatskoj započinje sagom o košarkaškoj Jugoslaviji:
“Naš sustav je bio takav da se trenirao šut, nije to bilo samo obično pucanje na koš. Bile su to razne vježbe šuta s psihičkim i vremenskim opterećenjem. Zahvaljujući tome imao sam strahovito puno sjajnih šutera, a imao sam četiri svjetska šutera. Bili su to Dragan Kićanović, Mirza Delibašić, Dražen Dalipagić i Dražen Petrović. Dalipagić je u jednoj utakmici talijanske lige zabio 84 koša, a još nije bilo 'trica'.”
Vidjevši kamo to vodi, obazrivi sugovornik pokuša diskretno skrenuti vodu na domaćin mlin:
“A kako to izgleda danas?” – upita, misleći na stanje u samostalnoj i suverenu hrvatskoj repki. Ali, kakvi…ne da se Mirko:
“Strahovito me nervira kad gledam hrvatsku momčad da Bogdanović, koji je apsolutno na razini Dalipagića, čak su i iz istoga grada, promaši 11 otvorenih šuteva, od toga sedam ‘trica’. Na mojim su pripremama ključni bili šut i rad nogu. A ne taktika. U životu nisam crtao taktiku na tabli. Kad to vidim – poludim. Sad ću ja Slavniću, Ćosiću ili Draženu Petroviću crtati kamo će se kretati, ma dajte... Mi smo imali pravila igre, a u okviru pravila igre igrači su sami kreirali akcije. Svaki put su bili sve bolji zahvaljujući sustavu rada. Postigli smo to da je jugoslavenska reprezentacija u finalima dobivala utakmice s 25 koševa razlike. A nikad se nisam vratio s velikog natjecanja bez medalje, bile to Olimpijske igre, europske ili svjetske smotre.”
Jeste uočili problem?...Povrh silnih hvalospjeva košarkaškoj jugosoldateski, slavni hrvatski trener sugerira svojom mišlju da su košarkaši u Jugoslaviji uživali igračku slobodu…Posljedice takve političke nekorektnosti sasvim su predvidljive:…Bude li se jednoga dana u Europskom parlamentu otvarala izložba hrvatske košarke, naravno da će neki Martin Schulz opet napisati krivi predgovor:
"Ova izložba nije zanimljiva tek sa sportskog stajališta. Ona također otkriva jedinstven položaj Hrvatske u bivšem istočnom bloku. Kao nesvrstana zemlja, bivša Jugoslavija razvijala je vlastitu školu košarke, dopuštajući igraćima da se slobodno izražavaju pod uvjetom da ne stvaraju pomutnju u momčadi. Iako je nedostajalo materijalnih uvjeta i razvoj sportskog tržišta nije bio potpuno omogućen, košarkaši su mogli stvarati vrhunske sportske rezultate gotovo nesputano. Jugoslavija je stoga zauzimala posebno mjesto između Zapada i Istoka, ne samo u političkom i gospodarskom nego i u sportsko-natjecateljskom smislu. Košarkaška djela izložena u našem Parlamentu iskazuju ovu iznimnu odliku".
Nema sumnje da će hrvatski pučani ponovo uložiti protest.
