U gradovima poput Virovitice, gdje se povijest često pamti po trgovcima, obrtnicima, liječnicima, umjetnicima i političarima, poneka velika životna priča ostane gotovo skrivena – premda je njezin protagonist svojim radom nadmašio lokalne okvire i ostavio trag daleko izvan rodnoga grada. Takav je bio Oto Horvat, čovjek kojega hrvatska tehnička povijest pamti kao jednog od pionira modernog strojarstva, a Virovitica kao svoga znamenitog sina koji je iz skromne obrtničke kuće stigao do vrha inženjerske struke.
Oto Horvat rođen je 6. ožujka 1909. godine u Virovitici, kao osmo dijete u obitelji Franje Horvata, gradskog čizmara, i majke Marije rođene Ciprijanović, porijekom iz Orahovice. Njegovo djetinjstvo bilo je obilježeno disciplinom, radom i skromnošću karakterističnima za velike obitelji obrtničkog sloja s početka 20. stoljeća. U kući u kojoj se živjelo od rada vlastitih ruku nije bilo mnogo prostora za luksuz, ali bilo je prostora za znanje, red i ambiciju – vrijednosti koje će mladoga Otu obilježiti za cijeli život. Živjeli su u današnjoj Kačićevoj ulici na kućnom broju 14. Obitelj je imala osmero djece, Oto je bio najmlađi.
Osnovnu školu završio je u rodnom gradu, a gimnazijsko obrazovanje pohađao je u Virovitici i Osijeku, gdje je maturirao 1927. godine. Već tada bilo je jasno da ga ne privlači ni očev zanat ni građanska sigurnost maloga grada, nego svijet tehnike i strojeva, tada simbol moderniteta i napretka. Odlazak u Zagreb na studij strojarstva za mladića iz provincije u to je vrijeme predstavljao golem iskorak – gotovo društveni i klasni prijelaz. Na Tehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je 1932. godine, među prvom generacijom domaćih školovanih strojarskih stručnjaka koji će sudjelovati u industrijskom oblikovanju zemlje.
Njegov profesionalni put ubrzo ga vodi u industrijsku praksu. Već 1935. zapošljava se u Zagrebačkoj tvornici papira, a potom odlazi u Veliki Bečkerek, današnji Zrenjanin, gdje radi u tvornici radijatora. Slijede poslovi u Osječkoj ljevaonici i talionici, te ponovno povratak u Veliki Bečkerek, gdje između 1939. i 1941. preuzima dužnost ravnatelja srednje tehničke škole. Taj spoj industrijske prakse i obrazovanja postat će trajna konstanta njegova života: Horvat nikada nije bio samo inženjer ni samo pedagog – bio je rijetka kombinacija čovjeka koji jednako razumije radionicu i učionicu.
Njegova najveća povijesna važnost proizlazi iz činjenice da je među prvima shvatio kako industrijalizacija nije moguća bez sustavno obrazovanih stručnjaka, a ozbiljno obrazovanje nije moguće bez literature na vlastitom jeziku. U vremenu kada se tehničko znanje na ovim prostorima još dominantno prenosilo kroz njemačke i druge strane priručnike, Oto Horvat počinje pisati prve suvremene domaće udžbenike iz strojarstva.
Tako nastaje njegovo kapitalno djelo – višesveščana „Mehanička tehnologija materijala za gradnju strojeva”, objavljivana od 1942. do 1944. godine. Knjiga će doživjeti više izdanja i desetljećima ostati osnovna literatura generacijama učenika tehničkih škola, studenata strojarstva i praktičara u industriji. Njezina važnost ne leži samo u stručnom sadržaju, nego i u činjenici da je upravo kroz te stranice oblikovana hrvatska tehnička terminologija u području strojarstva. Horvat nije samo prenosio znanje – on je stvarao jezik struke.
Kasnije objavljuje i „Malu mehaničku tehnologiju”, još jedno standardno stručno djelo koje će doživjeti čak sedam izdanja, te knjigu „Proizvodnja žice i užadi”, potvrdivši svoj status jednog od vodećih tehničkih autora svoga vremena. Njegovi udžbenici nisu bili tek teorijski pregledi – nastajali su iz iskustva čovjeka koji je godinama radio u industriji, poznavao pogon, materijal i proces proizvodnje. Upravo zato njegovi su tekstovi imali praktičnu vrijednost kakvu su tada rijetki domaći autori mogli ponuditi.
No Horvat nije bio samo autor i nastavnik. Bio je i inovator. Tijekom karijere razvio je više vlastitih tehničkih konstrukcija i patenata, među kojima se posebno spominju rješenja vezana uz kotlove centralnog grijanja te metalurške procese u obradi bakra. Sudjelovao je u projektiranju i unapređenju brojnih industrijskih sustava, dajući konkretan doprinos modernizaciji proizvodnje u razdoblju kada je industrijska infrastruktura zemlje bila u intenzivnom razvoju.
Od 1. lipnja 1966. radi u Poslovnom udruženju opekarske industrije Hrvatske u Zagrebu, gdje preuzima dužnost tehničkog savjetnika. Ubrzo postaje direktor udruženja i na toj poziciji ostaje sve do umirovljenja 1975. godine. Nakon godina provedenih u projektiranju i izgradnji cementara, Horvat ulazi u novo područje rada – opekarsku industriju. U Poslovnom udruženju opekarske industrije Hrvatske tada je djelovalo čak 29 ciglana. Među njima bila je i ciglana Valent Gazdek u Virovitici, što potvrđuje naslovna stranica stručnog glasila Poslovnog udruženja opekarske industrije Hrvatske. Njegova prva zadaća bila je organizirati modernizaciju ciglana u Hrvatskoj te proširiti asortiman opekarskih proizvoda. Time je Horvat nastojao smanjiti ovisnost domaće industrije o uvozu opekarskih elemenata koji se u Hrvatskoj tada nisu proizvodili. Domaći opekarski proizvodi velikim su se dijelom izvozili, osobito za potrebe gradnje kapitalnih objekata u arapskim zemljama, gdje su radile domaće građevinske tvrtke.
Njegovi interesi pritom nisu završavali na strogoj inženjerskoj praksi. Bio je promicatelj tehničke kulture u najširem smislu riječi – čovjek koji je vjerovao da tehnika nije samo industrijski alat, nego i oblik kulture. Bavio se maketarstvom vlakova, a jedna od njegovih maketa lokomotive iz 1949. godine sačuvana je i kasnije restaurirana kao dio njegove ostavštine, simbolično svjedočeći da je u njemu do kraja života živio i dječački fascinirani konstruktor, ne samo ozbiljni profesor i projektant.
Sudjelovao je i na međunarodnim stručnim skupovima, među ostalim kao delegat tadašnje države na kongresu ISO-normi u Stockholmu 1955. godine, čime je bio uključen i u procese međunarodne tehničke standardizacije – još jedan dokaz da njegov rad nije imao samo lokalni ili nacionalni značaj.
<<< Obitelj Ote Horvata Državnom arhivu u Virovitici poklonila vrijednu ostavštinu
Unatoč karijeri koja ga je odvela u Zagreb, Novi Sad, Osijek i druge industrijske centre, Oto Horvat ostao je trajno vezan uz Viroviticu. Rodni grad danas mu uzvraća sjećanjem: njegovo ime nose ulica (imenovana 2010. godine u Poduzetničkoj zoni III) i Društvo inženjera i tehničara strojarske struke (osnovano povodom stote godišnjice njegova rođenja), a o njegovu životu objavljena je i posebna monografija (2016.) u izdanju Društva i Državnog arhiva Virovitica. U tim gestama ne krije se samo lokalni ponos, nego i svijest da je riječ o čovjeku koji je iz Virovitice ponio radne navike i upornost, a zauzvrat joj ostavio jedno od najuglednijih imena u njezinoj intelektualnoj povijesti.
Društvo inženjera i tehničara strojarske struke je u ožujku 2010. godine u Grafskoj knjižnici i čitaonici organiziralo tribinu na kojoj su predstavljena Otova djela i životni put uz prigodnu izložbu. Uz to, Društvo je u suradnji s Maticom hrvatskom 26. svibnju iste godine organiziralo i znanstvenu tribinu u prostorijama Matice hrvatske u Zagrebu. Povodom 105. obljetnice rođenja Gradski muzej je u suradnji s Društvom postavio izložbu u okviru ciklusa Poznati Virovitičani. Tom prigodim darovana je renovirana sobna peć koju je Oto konstruirao i odlio 1939. godine. peć je restaurirao Zoran Kozjak.
Monografiu su napisali profesori Zagorka Kulišić i Boris Kulišić, članovi i inicijatori osnivanja Društva inženjera i tehničara strojarske struke. Važno je napomenuti i da je tadašnji predsjednik virovitičkog ogranka Matice hrvatske, profesor Ivan Zelenbrz istražio je život i rad Ote Horvata, a prikupljene podatke uvrstio u budući Virovitički leksikon.
<<< Predstavljana knjiga Oto Horvat, Borisa i Zagorke Kulišić
<<< U Zagrebu predstavljena monografija Oto Horvat
"Život gospodina Ote Horvata je osebujan, pogotovo njegov intelektualni i praktični rad, koji nadahnjuje svakog tko se s njime upozna. Dovoljno je raći da je govorio šest jezika (...). Inženjer Horvat može biti svima nama uzor kako biti uspješan u karijeri i odgoju svoje djece, kao i svih onih mladih osoba s kojima je doalzio u doticaj", napisali su autori između ostalog u predgovru.
Kada je preminuo 7. prosinca 1978. u Zagrebu, iza sebe nije ostavio tvornicu koja nosi njegovo ime ni veliko javno priznanje kakvo često prati političare i javne ličnosti. Ostavio je nešto dugotrajnije – struku koju je pomogao oblikovati, generacije inženjera koje je obrazovao i tehnički jezik kojim se i danas služe hrvatski strojari.
Priča o Otu Horvatu zato nije samo biografija uspješnog inženjera. To je priča o vremenu kada se znanje gradilo upornošću, kada su stručnjaci istodobno bili i graditelji institucija, autori knjiga, nastavnici i inovatori; o generaciji koja nije samo radila u sustavu nego ga je stvarala. U tom naraštaju Oto Horvat zauzima posebno mjesto – kao čovjek koji je strojevima davao funkciju, industriji učinkovitost, a hrvatskom strojarstvu njegov vlastiti jezik.
