Otišao "posljednji Mohikanac" već pomalo zaboravljenog vremena, mladenački duh nikada ga nije napustio

Iznenadna smrt Petra Kavgića zatekla je mještane njegova grada u nevjerici s riječima: „pa vidjeli smo ga neki dan kako šeće po gradu“ . Ovaj vitalni, stariji gospodin, osim po prepoznatljivoj šetnji gradom u svom sivom baloneru zapamćen je kako vrsni znalac lokalne prošlost, Posljednji Mohikanac već pomalo zaboravljenog vremena. Svojem svakodnevnom šetnjom metaforički se vraćao u vrijeme svog odrastanja u tada multinacionalnu, multikonfesijsku i višejezičnu Slatinu. Upravo onu Slatinu o kojoj je vrlo rado pričao sa svojim sugovornicima i vizualno ih prenosio u određeno vrijeme.

Kroz njegove priče svaka slatinska kuća dobila je svoju izvornu fasadu iz vremena nastanka, svako NN lice dobilo je svoje ime i prezime, svaki događaj dobio je razlog. Kao živi svjedok promjena koje su zahvatile ovaj prostor u vrijeme Drugog svjetskog rata i poraća u njegovom pamćenju ostale su slike odvođenja slatinskih Židova u logore, pokrštavanje i rušenje pravoslavne crkve u Slatini i iseljenje velike njemačke zajednice iz grada u vremenu poraća. Traumatična iskustva koje je on vrlo zorno mogao prenijeti na svoje sugovornike od laveži pasa na Židove u koloni do kolodvora do zvuka padajućih cigli s baroknog zvonika pravoslavne crkve.

Uz ove traumatične slike uvijek je u razgovor „uskočila“ i pokoja pošalica ali i komična zgoda ili nezgodna vezana uz pojedince iz njegove sredine. Mladenački duh nikada ga nije napustio pa je s velikim žarom i dalje govorio o projektima, idejama i stručnima radovima na brojnim poljima na kojima je djelovao; od angažmana u očuvanju i vrednovanju antifašizma do utjecaja srpske zajednice na širi prostor zapadne Slavonije. Iza impresivne biografije i radnog vijeka kao predavač na više sveučilišta iza imena Petra Kavgića ostali su brojni stručni i znanstveni članci te publikacije usko vezano uz polje njegova rada, no jednako tako i brojne ispričane i neispričane priče. Smrću Petra Kavgića zajednica je izgubila svoga važnog člana doktora znanosti, poznavatelja lokalne prošlosti, oca, djeda, prijatelja, ali i zanimljivog starijeg gospodina spremnog za ugodan razgovor o nekom drugom, koliko teškom toliko i zanimljivom vremenu.