Što to EU ima, a mi nemamo? »Sve radimo po diktatu Bruxellesa!« »Ulaskom u EU postajemo kolonija.« »Ulaskom u EU izgubit ćemo nacionalni identitet.« »Hoće li državljanstvo EU nadomjestiti nacionalno državljanstvo? Hoćemo li se i dalje zvati Hrvati ili ćemo postati Europljani?« To su neka od pedeset, kako ih zove jučerašnji Večernji list, »pitanja, nedoumica i predrasuda o EU«, koje je Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija prepoznalo kao najčešće kada se građani raspituju o Europskoj uniji. Ako je točno da ta vrst pitanja najčešće muči građane kada razmišljaju o EU, tada je na djelu katastrofa europske ideje u Hrvatskoj. Dvadeset godina nakon što se Hrvatska navodno priprema za članstvo u najuspješnijoj, najbogatijoj, najslobodnijoj, najhumanijoj i najuspješnijoj zajednici naroda u povijesti čovječanstva, njezini građani o njoj ne znaju ništa doli pitati najobičnije neobaviještene besmislice.
Ali za to nisu krivi oni koji pitaju. Ljudi pitaju ono što ne znaju. Da im je jasan istinski motiv europskoga udruživanja, takva bi im pitanja zvučala uvredljivo. Da razumiju hrvatski interes za pridruživanjem Europi, ne bi strahovali za nacionalni identitet, nego bi bili zahvalni za mogućnost da postanu (i) Europljani. Da znaju išta o europskome bogatstvu razlika i slobodi izbora, ne bi mislili da Europa nema ništa što nemamo i mi. Da su, riječju, elementarno obaviješteni, ljudi bi pitali razumna pitanja. Ovako, očito je da pojma nemaju kamo mi to i zašto, zapravo, ulazimo.
Ta porazna istina nije samo političko-organizacijski problem koje državni uredi moraju zbrzati da prođe referendum o priključenju. Nije to samo tehnička teškoća za činovnike, koji sada moraju brže-bolje smisliti uvjerljiv agitprop koji će Hrvate u tri, četiri mjeseca uvjeriti da je Europa obećana zemlja. Štoviše, nipošto to nije samo takav problem, jer možda se ipak možemo nadati da neće samo ta famozna »intenzivna informativna kampanja« uspjeti uvjeriti ljude da je EU i njihov interes, nego da većina ipak vidi malo dalje od tupave propagande. Problem je u nečemu mnogo ozbiljnijem: u dubinskoj nesposobnosti ovoga društva da u dva desetljeća osmisli i počne istinski živjeti kolektivni europski osjećaj. Slovenci su, sjetimo se, još početkom devedesetih na sav glas objavili slogan »Europa zdaj!«, i ostvarili ga do posljednjeg slova. Hrvatska takav osjećaj ne razumije ni danas, premda joj je rat, da je bilo pameti, trebao biti još snažniji poticaj nego Slovencima njihovo pragmatično europejstvo. Hrvatska je tako danas zemlja bez identiteta: nije europska, a nije ni hrvatska, jer još ne može odlučiti je li njezino hrvatstvo tuđmanovsko ili mesićevsko. Europska je ideja u Hrvatskoj osramoćena, svedena na »europejstvo« Ive Sanadera i Jadranke Kosor.
Nema ovdje mjesta za europejstvo Milana Kučana, Vaclava Havela, Lecha Walese, Adama Michnika, Tadeusza Mazowieckog, Jirija Dienstbiera... Naši su službeni »europeizatori« od neobične vrste: do 3. siječnja 2000. bili su nacionalistički eurofobi, od 3. siječnja 2000. postali su nacionalistički eurofili. Europska je ideja u Hrvatskoj raščerečena političkom prostitucijom, kameleonstvom, pomanjkanjem znanja, provincijalnom ksenofobijom i nacionalističkim lažima. Istinski hrvatski Europejci - ako nisu veleizdajnici, poput Stjepana Mesića - zaboravljeni su i prešućeni, poput Vlade Gotovca i Antuna Šoljana. OK, Hrvatska će na kraju ipak ući u EU - ali ne kao europska zemlja. Trebat će joj vremena, kao djetetu kada prvi put uplakano zakorači u vrtić. A da pritom neće točno znati tko su joj pravi, a tko lažni roditelji.
