Za okrugli stol “Reportaža nekada i danas” u okviru Festivala reportaže i reportera FraMaFu u Virovitici odabrala sam pomalo sentimentalan, ali ne zato neutemeljen pogled na novinarsku vrstu koja pripada najbliskijima književnosti. Zašto? Jedan od nezaboravnih mi rođendanskih darova uopće dar je ranih osamdesetih prošloga stoljeća mojega tadašnjeg urednika u gradskoj rubrici Vjesnika Uroša Šošića – napisati reportažu s gradilišta Sloboštine.
Reportažu ni tada nije imao priliku objavljivati kako se tko sjeti i pisati svatko, jer je za nju osim zanata i znanja, neprijeporan i talent. To je veća bila moja radost kad mi je upravo reportaža, zbog koje sam i ušla u novinarstvo, donijela nagradu kuće Vjesnik “Zvonimir Kristl” za mlade novinare ili presliku reportažice u književnom časopisu Gordogan. Procjenjujem da je i Večernjakovu specijaliziranom prilogu Vrt 2000. godine nagradu HND “Marija Jurić Zagorka”, uz drugo, presudila upravo i stručna reportaža, bogato ilustrirana.
Izuzetno zanimljiva iskustva od rubnokulturne i ekonomske do gastroreportaže unatrag četrdesetak godina uvjeravaju me da nisu čitatelji, slušatelji i gledatelji izgustirali reportažu, nego da je ona medijima postala preluksuzna – sadržajno, prostorno u medijima, financijski. Već je nekoliko desetljeća zapostavlja i teorija novinarstva. Osim “Leksikona novinarstva” iz 1979., po mojemu, kompetentno je opisuje jedino Inoslav Bešker u “Uvodu u novinarstvo” iz 1996.:
“Reportaža je oblik novinskog izraza koji tretira neku autentičnu činjenicu (pojavu, događaj, osobu, predio). Ona je izrazito osobni prilog, i više nego komentar, pa se stoga ne može samo, nego gotovo i mora donijeti osobnim (osebujnim) stilom, koristeći bogatiji i stilski obilježeniji jezik negoli je to dopušteno, primjerice u izvješću. To se odnosi na jezik svake medijske podvrste reportaže danas (pisane, fotografske, filmske ili televizijske, odnosno radioreportaže), dakako mutatis mutandis, dakle na pisani, ili na filmski i sl. Kao i komentar, reportaža je izrazito vrijednosno obilježena. Za razliku od komentara, ona ne donosi koncizan vrjednosni sud, nego vrjednosni stav mora biti impliciran u cjelokupnome njezinu pristupu temi. Za razliku od inih novinarskih oblika, koji teže objektivnosti, ili je fingiraju, reportaža je izrazito subjektivna. Ona ne nudi opći, tipičan pristup, nego osebujan, partikularan.”
U praksi se sama reportaža ne prilagođava dovoljno ni jeziku modernih medija, primjerice internetu, a niti modenome jeziku samom. Može li se onda govoriti o osobnom stilu pisanja reportaža? Subjektivnost, uz reportažu bih je nazvala kompetentnom, uzmiče pred onom drugom, kojoj nije do činjenice i modernom je novinarstvu postala velika mana, naglašeno u trenutačno vrlo modernoj kolumni. Sve je postalo hibridno, i format i ono što se naziva priča (story), a kraljicom se proglašava već temelj – vijest. Paradigma je Andrija Jarak, vrhunski, a reporter koji se u najgledaniji tv dnevnik svaku večer javlja s lica mjesta, s terena ali može li se itko sjetiti i jedne njegove reportaže? Vrhunski novinski reporteri navodno zbog štednje svog medija nerijetko pot/opisuju lijepe agencijske fotografije, a “reportaže”, zanatski vješto napisane, formalno su copy-paste kompilacije. Sve je više sponzoriranih “reportaža”, jer se time osiguravaju i “prirodni” troškovi, ali i mediji za objavu takvih PR-a.
Velika je mana modernoga novinarstva uopće miješanje factiona i fictiona (kojemu ni 5W uopće nije ni potreban!), ponajviše zbog kojekakvih interesa vlasnika/kapitala. Također i nazivanje reportažom svakoga dugog teksta ili emisije. Da se može raditi dobro, kazuju inozemni specijalizirani tv kanali, radio, web portali itd. Stoga, s ocjenom da reportaža nije mrtva nego samo detronizirana i ignorirana, prema ocjeni s jednoga portala o novinarskim tehnikama i formama mutant koji odolijeva, s profesionalnim se zadovoljstvom sjećam nasljednika Franje Martina Fuisa čije su reportaže bile i jesu i ekskluzivne i vječne: Momčilo Popadić u Slobodnoj Dalmaciji serijalom s kamiondžijom po Bliskom Istoku i drugim zakucima svijeta, šalabajzanja Miljenka Smoje u Nedjeljnoj po Dalmaciji, Branka Lentić sa svojim tv dokumentarcima, Mirjana Žugec Pavičić na Hrvatskom radiju o baštini, Bisera Fabrio iz Ukrajine za Jutarnji list i Globus i drugi.
