Za koji dan po medijima će početi proglašavanje osoba godine. Da bi ova kolumna bila malo drukčija, potkraj svake godine u njoj se ‘proglašava' pojava godine. Uz nastojanje da odabir ne bude sasvim predvidljiv. Kad se pogleda 2010. godinu u Hrvatskoj, prva su asocijacija kombiji sa zatamnjenim staklima u kojima policija u Uskokovu zgradu dovodi državne dužnosnike i direktore javnih poduzeća koji su pod istragom zbog zloupotrebe položaja, pranja novca, korupcije... Slijedom toga moglo bi se reći da je ‘osoba'/pojava godine u Hrvatskoj 2010. godine bila borba protiv korupcije. Mogla bi joj u izboru za misicu konkurirati i produljena recesija. Ipak, neka bude dopušteno pojavom godine proglasiti - izgubljeno vrijeme!
Godina 2010., kad je o ekonomskoj budućnosti gospodarstva i stanovništva riječ, potrošena je uludo. Vlast se nije željela suočiti s pravom istinom o uzrocima recesije. Nije iskoristila vrijeme da se odlučno odrekne impotentnog Programa ekonomskog oporavka i uzme druge savjetnike koji će napraviti konzistentan, odlučan i motivirajući nov ekonomski model.
Nacionalna bolest
Nepostojanje osjetljivosti na vrijeme na neki je način nacionalna karakteristika. Naravno da se na razini pojedinih dijelova spoznaje da je u ovo vrijeme sve ubrzanijeg života i sve veće kompleksnosti vrijeme ključna komponenta preživljavanja i razvoja. Toga su prije ili poslije postali svjesni oni koji žive na tržištu i od njega. Tko nije u 2009. godini počeo provoditi restrukturiranje i prilagođavati se produljenoj recesiji, danas ima velikih problema. Poslovni ljudi danas su natprosječno svjesni potrebe donošenja ispravnih odluka u pravo vrijeme. To im je uvjet opstanka. Nasuprot tomu politika uopće nije svjesna koliko je nepopravljivo izgubiti ne godinu, nego i jedan mjesec u nedonošenju odluke. Zastrašujuće je kako se olako uzima to da, evo, reformi i bolnih rezova neće biti u 2011., jer, bože moj, pa to je izborna godina. Tad se pak sve radi kako bi se po svaku cijenu dodvorilo glasačima.
A danas je 12 mjeseci vječnost! To je vrijeme u kojemu mogu propasti i naizgled najčvršće strukture. Odgovorni političari na vlasti bili bi svjesni toga i pristali bi na prijevremene izbore - da se ne gubi vrijeme i da odlučne poteze mogu povući u prvoj polovini 2011., a ne tek 2012. I odgovorna opozicija svim bi silama, svim dopuštenim sredstvima, morala izazvati prijevremene izbore. Svaki mjesec ovakvog stanja ima cijenu koja se mjeri u milijardama kuna.Vlada Jadranke Kosor, kad je o makroekonomiji riječ, prvakinja je u disciplini gubljenja vremena. Kako se stvari razvijaju, u nekom će trenutku Hrvatska zatrebati MMF-ov patronat. A bilo bi bolje da se pozvao na vrijeme. Primjera radi, u Srbiji je MMF izlika za sve teške odluke koje se donose u kratko vrijeme: od zamrzavanja plaća do otpuštanja u državnoj upravi. Posljedica je izgledan rast od pet posto BDP-a u 2011.
Odgađanje rekonstrukcije
Koliko je premijerka Kosor, ali i cijela vladajuća koalicija ‘na Vi' s vremenom, pokazuje koliko joj treba za rekonstrukciju Vlade. Umjesto da dan nakon najave promjena to i učini - prolaze mjeseci izgubljenog vremena. Izgubljeno vrijeme posebno se dobro vidi u slučaju velikih hrvatskih brodogradilišta. Umjesto da se odluka, kako god teška bila, donijela na početku godine i do danas, pa ako treba, i uza srazove kordona policije i škverana, realizirala - izgubljena je još jedna u nizu godina. Primjer negubljenja vremena jest i Molovo ponašanje u pregovorima s državom o izdvajanju plinskog biznisa. Nakon što su pregovori (odnosno jedna njihova faza) propali, molovci nisu ni mjesecima ni tjednima odgađali reakciju. Nakon samo nekoliko dana iznijeli su ponudu za preuzimanje osam posto Ininih dionica kojim bi postali većinski vlasnici nekad hrvatske naftne kompanije. Odlučnost u kratkom vremenu dobitna je kombinacija. Molova pregovaračka pozicija naglo se poboljšala. Naravno da velike odluke u kratkom vremenu vuku i rizike, ali onaj tko u današnjem svijetu nije spreman i sposoban ‘hendlati' odlučnost, brzinu i rizike neće dugo ostati na sceni. Zanimljiva je kazna koja se primjenjuje na zemlje koje su majstorice u gubljenju vremena. One se svojevrsnim vremeplovom vraćaju u prošlost. Tako je Hrvatska danas, zbog ignoriranja vremena, prema razini BDP-a stigla u 2006. godinu.
