Milanović: Ovo nije porezna reforma
Marić: Svaku kritiku porezne reforme treba gledati kao pozitivnu
Pametno: Porezi sve kompliciraniji, a njihovo administriranje sve skuplje
Branko Grčić: Nova porezna reforma je skromna
Zeleni poduprli najavljenu mjeru dodatnog poreza na šećer
Kujundžić: Demokratsko je pravo oporbe tražiti opoziv ministara
Vozači, oprez: U parkiranom automobilu izmjerena temperatura od 74 stupnja

Osmi grijeh – posluh


  Priroda društva           Davor Suhan/Moja Rijeka           17.11.2012.         1678 pogleda
Osmi grijeh – posluh

Pokušaj da se uvođenjem novih školskih predmeta popravi zdravstvena slika nacije - koja u posljednje vrijeme prečesto pokazuje simptome nedostatka elementarnog ljudskog, građanskog i kućnog odgoja - sasvim sam siguran, neće uroditi plodom. Kao što niti uvođenjem vjeronauka nismo postali bolji kršćani, tako niti uvođenjem zdravstvenog, građanskog ili bilo kojeg drugog odgoja nećemo, svi zajedno, postati "zdraviji", tolerantniji i odgovorniji građani.

Svrha školskog odgoja je usvajanje vrijednosti, a rezultat namjere da se nekoga odgoji najčešće ovisi od sposobnosti svih učitelja i nastavnika da prepoznaju odgojne resurse u obrazovnim programima koje već provode. U suprotnom, svaku prognozu učinka bilo kakve nove školske odgojne terapije možemo svesti na poznati refren - nema nam pomoći.

Nastava nije propisani, nego živi stvaralački proces kojemu smisao daje isključivo onaj tko planira i izvodi nastavni sat.

Slavna i svima dobro poznata Bitka na Neretvi može se obraditi na način da učenicima ostane trajno upamćena kao Četvrta neprijateljska ofenziva ili kao Bitka za ranjenike. U pogledu obrazovne kvalitete oba memorirana podatka nema bitne razlike, ali u odgojnom smislu prva informacija je totalno  beskorisna, dok je druga apsolutno korisna, što negdje kasnije (kad učenici odrastu) može imati ozbiljne posljedice za cijelo društvo. Evo jedan slikovit primjer:

Nisam doduše radio znanstveno istraživanje, ali potpuno sam uvjeren da većina onih koji stoje iza sudbine brodogradilišta u Kraljevici ovu veliku povijesnu partizansku bitku pamte kao Četvrtu ofenzivu. Da im je ostala u sjećanju kao Bitka za ranjenike, tada se i ova njihova kraljevička bitka za radnike sigurno ne bi završila lakom predajom...i brodogradilište bi sigurno bilo spašeno.

Svaki nastavnik sa odgojnom vizijom, koji razumije školu i kuži o čemu se tu radi,  mora o  tome voditi računa.

A sve je samo stvar odgojnog senzibiliteta onih koji predaju i njihove pedagoške lucidnosti u planiranju nastave.  Jedan takav dobar primjer spomenut ću i ovdje:

Nemalo sam se iznenadio prije neki dan kada sam saznao da je jedna mlada srednjoškolska profesorica iz Rijeke koja predaje hrvatski jezik, u izboru nastavnog sadržaja za vlastiti sat uvrstila briljantnu knjigu autorice Natalije Princi-Duhović "Osmi grijeh - posluh".

Poznavajući dosta dobro štreberske navike u prosvjeti, nimalo ne dvojim da bi samo rijetkim nastavnicima iz ovog predmeta tako nešto palo na pamet, obzirom da je riječ o vrsti literature koja ne pripada popisu uobičajenih književnih formi iz kojih profesori hrvatskog planiraju sat, već se radi o knjizi koja se bavi jednom ( kroz povijest zapostavljenom) ljudskom osobinom, a koju autorica obrađuje sa socio-psihološkog aspekta.

No spomenutu profesoricu to nimalo nije omelo da izrazito vrijedne odgojne poruke iz ove knjige pokuša prenijeti i učenicima na satu hrvatskog.  

Diskutirali smo o tome sasvim slučajno baš neki dan na facebooku i tada mi je rekla: "upravo jučer sam ju dala mojim učenicima, trebaju pročitati i predstaviti razredu. Knjiga je fantastična. Odlučila sam raditi na dijelovima ovoga teksta isto onako kako se radi na bilo kojem tekstu u čitanci, od razumijevanja pročitanog, izdvajanja ključnih riječi itd. i pisanja eseja uz smjernice. A kopirat ću dio teksta (onaj s eksperimentom nad grupom studenata) i dat ga kolegi iz povijesti, možda se i njemu uklopi u nastavu."

Kako je baš ova ista knjiga trebala biti temom kolumne ovoga petka, palo mi je na pamet kako bi bilo sasvim zgodno, i nadasve korisno, kada bi to isto ovdje na ovome mjestu preporučili i drugima. Čini mi se nekako da je to i najbolji način za predstaviti i samu knjigu koju sam ionako ovom prilikom imao namjeru preporučiti svima kojima je odgoj profesija, a poglavito onima koji o tom svom poslu razmišljaju sasvim ozbiljno.

Ako postoji iti jedna knjiga domaćih autora koja bi trebala biti odgojna lektira, onda je to upravo ova.

Uostalom, nije slučajno da je naziv biblioteke ovoga izdanja (izdavačke kuće Profil iz Zagreba) - VIZIJA. Ime koje ne samo da izvrsno opisuje karakter sadržaja knjige, nego daje i puni opis onoga što nedostaje našem obrazovanju. Urednica ove biblioteke (Sandra Pocrnić Mlakar) očito je dobro prepoznala djelo koje tu prazninu uvelike ispunjava.  

Brojni gledatelji Hrvatske televizije u to su se već mogli uvjeriti, a kratko poglavlje koje slijedi, poziv je i svima koji su to propustili:

EKSPERIMENT POSLUHA AUTORITETU

 

Nestanak osjećaja odgovornosti

je najdalekosežnija posljedica podređivanja autoritetu.

(Stanley Milgram)

Posredničko (agentno) stanje usporedivo je sa stanjem spavanja. Za vrijeme spavanja vidne i slušne sposobnosti čovjeka znatno su smanjene, ali uz dovoljno snažan vanjski podražaj (velika buka), čovjek se budi iz toga stanja i prelazi u stanje budnosti. U agentnome stanju sposobnost moralnoga prosuđivanja u sličnome je stanju mirovanja (spavanja). Pred autoritativnom figurom u laboratoriju uspjelo se izazvati blaženo agentno stanje kod "učitelja" koji su se podčinili naredbama autoriteta u liku znanstvenika s Yalea, dok je kod totalitarnih državnih sustava (kakav je bio Hitlerov), to stanje imalo svojstva duboka sna za 80 milijuna ljudi.

Slušajući obrane gotovo svih ratnih zločinaca za Nürnberškoga procesa ili za suđenja Eichmannu u Jeruzalemu mogla se promatrati ta tužna teorija o dva stanja svijesti. Nacistički osuđenici gotovo istim riječima obraćali su se sucima u svojoj obrani: "Nisam kriv." "Samo sam izvršavao naloge pretpostavljenih." "Sve je bilo po zakonu." "Ja sam samo kotačić vlaka." "Stvari su izmakle kontroli, što sam mogao učiniti."

Pretpostavljam kako je dr. Milgram u praćenja tih suđenja uspio zanemariti predrasude o tome tko govori i da se kao znanstvenik usmjerio na ono u što osuđenici zaista vjeruju i pokušavaju objasniti. To što je uočeno dovelo je do jednog od najkontroverznijih istraživanja na području društvene psihologije svih vremena. Stanley Millgram, profesor društvene psihologije na Yale University (SAD), odlučio je nakon završetka suđenja Eichmannu u Jeruzalemu postaviti sličan eksperiment na Yaleu. Koncept je bio vrlo jednostavan. U mjesnim novinama objavio je poziv za dragovoljce koji bi željeli sudjelovati u studiji kojoj je cilj testiranje hipoteze "kako kažnjavanje utječe na učenje."

Prijavljeni sudionici dovedeni su u prostorije prestižnoga Sveučilišta Yale  gdje im je znanstvenik odjeven u sivu kutu objasnio kako će sudjelovati u znanstvenome eksperimentu kojim se želi dokazati utječe li kažnjavanje na pamćenje. Jedan sudionik bit će učitelj, a drugi učenik. Učenik je u pratnji učitelja i znanstvenika izdvojen u posebnu prostoriju gdje je remenjem vezan za stolac, a na ruku su mu spojene elektrode preko kojih će primati elektrošokove. Učiteljima je kao uzorak pušten elektrošok od 15 V kako bi u praksi shvatili o kakvomu kažnjavanju je riječ. Zatim je učitelj odveden u drugu prostoriju u kojoj mu je na rapolaganju bio transformator s tipkama i rasponom elektrošokova od 15 V do 450 V, koje će u slučaju netočnoga odgovora odaslati učeniku. Uz brojčane vrijednosti, pokraj prekidača je bio i opis šokova (lagani, umjereni, jaki, iznimno jaki, intenzivni, iznimno intenzivni, opasnost žestoki šokovi te konačno XXX). Radi dodatna objašnjenja želim podsjetiti kako je napon struje u kućanstvima 220 V.

Eksperiment se odvijao pod patronatom uvaženoga profesora u sivoj kuti (autoritativna figura), koji je vodio cijeli eksperiment i davao instrukcije učitelju da u moralnim krizama, koje su učitelji imali za eksperimenta, nastavi dalje s eksperimentom. Znanstvenik se po potrebi obraćao učitelju šturim autoritativnim naredbama (podbadanjima), od četiri sekvence: Molim vas nastavite; molim nastavite; eksperiment zahtijeva od vas da nastavite; nužno je da nastavite; nemate drugoga izbora, morate nastaviti. Ako bi učitelj odustao od kažnjavanja učenika i nakon četvrtoga nagovora, eksperiment bi se smatrao završenim.

Učitelj je učeniku postavljao pitanja, a za svaki pogrešan odgovor učitelj bi postupno kažnjavao učenika elektrošokovima, počevši od minimalnih 15 V do maksimalnih 450 V. Učenik je u početku negodovao, poslije bi vrištao, molio bi da se prekine s eksperimentom, tužio se na svoje zdravstvene tegobe, lupao po zidu koji je dijelio dvije sobe i naposljetku ušutio. Učenik je bio glumac i nije primao stvarne elektrošokove. Stvarni predmet proučavanja bio je učitelj i njegovo ponašanje.

Iako su psiholozi prije početka eksperimenta očekivali kako će biti "učitelja" koji su spremni na učeniku primijeniti najveći elektrošok od 450 V, vjerovali su kako takvih "učitelja" neće biti više od 2 posto. Istraživanje je, međutim, pokazalo kako je više od 60 posto "učitelja" pritisnulo prekidač od 450 V. Cilj analize, naravno, nije bilo dokazati utjecaj kazne na učenje, već koliko je običan čovjek spreman, slušajući upute autoritativne figure, zaboraviti na svoja vlastita moralna uvjerenja o nenanošenju boli drugome ljudskom biću te u specijalnim uvjetima odstupiti od vlastitoga razuma i pokoriti se naredbama autoriteta.

Da ovo nije bio eksperiment, već zbilja Sveučilište Yale bi se oprostilo od desetaka sprženih sudionika u eksperimentu i vjerojatno bi u SAD-u proglasili nacionalni Dan žalosti. Naglašavam kako nijedan učitelj nije obišao učenika nakon eksperimenta. Zašto? Ljudi ne žele svjedočiti monstruoznosti svoga čina pa čin poriču. Najjednostavniji način poricanja jest izbjegavanje gledanja posljedica. Ako nešto izbjegavam gledati, kao da se nije ni dogodilo; zaključuju ti zreli ljudi baš kao i ona dvogodišnja djevojčica koja oči prekrije ručicama i onda poviče: "Mama, sakrila sam se, nađi me," vjerujući ako ona ne vidi majku, ni majka ne može vidjeti nju.

Nije potrebno isticati kako su rezultati istraživanja šokirali američku javnost. Milgram je indirektno dokazao da su koncentracijski logori slučajno postojali u Americi umjesto u Njemačkoj, ne bi bilo nikakvih problema u pronalaženju kadrova za rad u logorima. Jedino što je bilo važno za 65 posto ispitanika da naredba dolazi iz usta ili pera osobe koja predstavlja "službeni autoritet" ili "zakonski autoritet." Barem 65 posto njih neće propitivati samu narav ili namjeru naredbe. Barem 65 posto njih u stanju je izvršiti SVE što im naredi "zakonska autoritativna figura". Barem 65 posto njih te noći i ostalih noći posve mirno će spavati.

Na žalost, ni mi u Hrvatskoj ne moramo ići u inozemstvo kako bismo opservirali što su sve ljudi spremni učiniti zbog posluha autoritativnoj figuri, no Milgramovo istraživanje ili Stanfordski eksperiment imitacije zatvora daju iznimnu znanstvenu podlogu za analizu fenomena posluha kao univerzalnoga fenomena koji se ne veže na "urođenu zloću nekog specifičnoga naroda ili rase", kako se dugo mislilo za Nijemce, već je više vezano za posebne uvjete koji, kad su jedanput osigurani, mogu izazvati katastrofalne posljedice u bilo kojoj društvenoj ustanovi ili državi na svijetu.

Kolumna Pririda društva Davora Suhana, portal  Moja Rijeka

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.

Mikeš09
20.11.2012. 9:16
Ovaj eksperiment prije pedesetak godina je danas deplasiran i promašena tema kao i članak...danas ima puno više tolerantnijih ljudi nego prije (ako je situacija normalna) a kad se radi o vlastitoj koži, naravno da svak okrivljuje sve i svakoga samo ne sebe i to nije ništa novo od kad je svijeta i vijeka...
MMMM
17.11.2012. 18:53
P.S. Ne sumnjam da će malo ljudi komentirati, zato jer ovaj tekst nema puno prostora za raspravu. Iznošenje je činjenica, pa je to normalno. To ne znači da neće biti pročitan. Niste niti vi zapravo ništa komentirali, osim zajedljive opaske.
MMMM
17.11.2012. 18:49
Jako mi je žalosna navedena činjenica o ljudskom rodu u ovom tekstu. Mi smo znači sposobni nanositi bol drugima iako ne želimo, ako mislimo da nadređeni to želi. Koje smo onda male stvari skloni činiti? I da li se pod utjecajem ovih informacija možemo promijeniti i uzimati samo svoj moral kao čimbenik, iako nas neki neposluh može koštati posla? Baš ću potražiti knjigu.
vobrado
17.11.2012. 8:30
Zanimljiv tekst kojeg će jako malo čitatelja ovoga portala pročitati i komentirati.


Još iz kategorije Priroda društva



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: