Božićni blagdani polako se bliže. Ljudi dobre volje često u ove dane požele obradovati svoje siromašne sugrađane darivanjem vrijednih poklona koji će im olakšati ili uljepšati život. Takva humana gesta uvijek je dobrodošla, no budimo oprezni. U frekvencijsko-naplatnom području koje pokrivaju odašiljači programa Hrvatske Radio televizije nikako se ne preporuča božjoj sirotinji pokloniti RTV prijamnik, jer bi im takav poklon mogao samo još dodatno zagorčati bivanje i postojanje na ovome svijetu.
Razlog tome, sigurno već pogađate, je mjesečna pristojba, koju HRT naplaćuje bez milosti (s koljena na koljeno) primjenjujući jedinstveni (socijalno neprilagođeni) nacionalni cjenik koji vrijedi jednako za sve ispravne i pokvarene radijske i tv uređaje.
Ono što je u tome krajnje nepošteno jest činjenica da se pristojba ne naplaćuje temeljem dokaza o praćenju radijskog i tv programa, nego uvida u posjedovanje prijemnika koji vlasnik uređaja uopće ne mora koristiti za njihovu primarnu svrhu – hvatanje rtv signala, sa svim povlasticama koje proizlaze iz toga.
Ako uzmemo u obzir to da televizor više nije samo uređaj za ležerno i zabavno konzumiranje medijske ponude tv kuća, nego se može koristiti za reprodukciju DVD-a te za razne multimedijske prezentacije (u poslu ili edukaciji), onda nije u redu da za takvu tehničku uslugu plaćamo nekome tko u tome nama ama-baš nikakvog udjela.
No, da ne bi puno filozofirali o načinu korištenja samih uređaja, idemo u jednu drugu, životniju realnost koja nas vraća na sam uvod ove kolumne.
Vjerujem da ćemo se svi složiti s istinom da problem rtv pristojbe dolazi prvenstveno do izražaja kod onih kojima je to nepremostivi teret za kućni budžet, a takvih je mnogo. Jedini način da se toga oslobode je da se fizički riješe radio/tv uređaja iz vlastitog posjeda, uključujući podrumske prostorije, šupe, špajze, drvarnice…i svaku rupu na vlastitoj katastarskoj čestici u koju se kontrolori HRT-a mogu zavući.
No tada se postavlja pitanje: Što ako taj netko ima malodobnu djecu, koja time gube mogućnost praćenja školskog programa, čija uloga zauzima svoje važno mjesto u općem odgojno-obrazovnom sustavu?
Ne krši li se time jedno od četiri opća načela na kojima se temelje sva prava sadržana u Konvenciji o pravima djeteta: pravo na život i razvoj u svim vidovima života, uključivši tjelesni, emotivni, psihosocijalni, kognitivni, društveni i kulturni? Nisu li oni time stavljeni u neravnopravan položaj s ostalim školskim vršnjacima?
Ne treba biti veliki pravnik, psiholog ili pedagog da se sa sve tri strane uoči sistemska greška u zakonu.
To je dijagnoza; bolest sustava koja utječe na psihičko zdravlje građana. Sada treba naći i neko rješenje za vlastito ozdravljenje, pogotovo za slučaj kada vam netko pokloni televizor, a vi ga ne možete odbiti. S jedne strane vam je drago što ga imate, ali ste u takvoj besparici da ste svjesni kako bi vam bilo bolje da ga nemate.
Meni se to dogodilo prije 12 godina, taman za 40-ti rođendan. Velika bijela torta i crni Samsung u boji. Tada sam živio na mizernom honoraru koji mi je jedva pokrivao režije i osnovne životne kalorije. Najmanje što mi je još trebalo je nekakva pristojba za program koji rijetko i pratim i koji mi uopće i ne treba. Izlaz iz takve nezavidne situacije vidio sam u otvorenom suprotstavljanju HRT-u. Borio sam se Gandijevskom tehnikom nenasilja, ignorirajući prijetnje inkasatora na kućnome pragu. No moram priznati da se to ne isplati i ovaj način borbe nikome ne preporučam.
Sve je bilo dobro dok smo HRT i ja bili jedan na jedan. Ali kad su pozvali u pomoć jednu uglednu ekipu zagrebačkih odvjetnika (okupljenu oko zajedničkog ureda), morao sam se predati. Prilike su bile takve da je bilo suludo ustrajati na civilnoj neposlušnosti.
Danas, u takvim situacijama, preporučam pružanje aktivnog otpora – po uzoru na borilačke tehnike u kojoj koristite snagu i oružje protivnika. Ovaj borbeni patent još nikada nije isproban u praksi, ali pravno-teoretski mi se čini vrlo funkcionalan.
Naime, kada vas HRT napadne vlastitim Zakonom koji obvezuje VLASNIKE rtv prijamnika na plaćanje pristojbe, treba otići u najbliži ured javnog bilježnika i ovjeriti izjavu da poklanjate svoju televiziju Goranu Radmanu. Ne morate mu je poslati (on ako želi neka si sam dođe po nju), važno je samo da ste time prenijeli vlasništvo na njegovo ime. Ako pravna država bude dosljedna sebi, primijeniti će isto tumačenje zakona kao u slučaju kada je netko poklonio televiziju vama.
Samo nikada nemojte priznati da ste ju kupili sami.
