Banner
Plenković: Spremni smo prihvatiti kvalitetne oporbene amandmane
Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu najviše studenata na anglistici - 120
Milanović nazvao Stožer paraustavnim tijelom
Jandroković: Opet jedna Milanovićeva kontroverzna izjava
Plenković: Optužbe na račun Stožera su ponavljenje, recikliranje tema
Capak ne želi reći koliko je ispričnica za samoizolaciju potpisao
Plenković: Ubrzat ćemo procedure posvajanja djece

  Putujem i pišem

Ono kad ti sin kaže da ne znaš voziti bicikl

  Martina Feketić Sučić           11.05.2020.         4019 pogleda
Ono kad ti sin kaže da ne znaš voziti bicikl

Neki dan, igram se s djecom (Franko 7 godina, Vigo 5 godina) i kao da zrakom do mog uha povjetarac donese riječi koje su zvučale kao: „ Mama, pa ti ne znaš ni voziti bicikl“. I sve bi to prošlo kroz gore navedeno uho i izašlo na drugo da mi nekako, kao iz inata, u sjećanje ne prispije mjesec svibanj 2019…

Toga dana ujutro pred hotel nam je stigao kombi sa bicikloredom naslaganim na krovu, ulazimo već puni adrenalina, jer danas je taj dan… Danas ćemo se spustiti niz zloglasnu Cestu smrti u Boliviji. Cestu koju smo do tada samo gledali na dokumentarcima uvijek nekako sličnog naziva (najopasnija, najsmrtonosnija, naj ovo naj ono cesta na svijetu), s rukama i jastucima preko očiju, ne vjerujući da tako nešto može postojati. No eto, kad smo već tu, pa da se malo provozamo i biciklom po njoj. Jer ne može tako biti strašno. Pa svaki turist se nekako spusti. Ne kužim da je naglasak na nekako.

U kombiju vozač se razbuđuje. Da mu stalno ne padaju kapci više pred ljudima, ima na komandnoj ploči vrećicu lišća koke velikoj kao najveći čips na akciji… tako i jede, stalno uzima, žvače, samo ne guta. Ali ni ne pljuje. I kako se razbuđuje, tako se i kombi nekako razbuđuje, juri, ulazi u škarice, pretječe gdje ne treba, malo se svi pogledavamo držeći se za one ručke na stropu kao u tramvaju, misleći „O Bože, valjda ćemo stići živi do Ceste smrti.“

VJENCESLAV. USRED BOLIVIJE. NEMREŠ BOLIVIT...

U kombiju priča, pa pita netko: „ A zašto jedino Ivan nije išao?“. Kaže netko: „Pa nije vozio bicikl 20 godina“. Kroz glavu mi prođe „ O Bože… Svašta…“

Vozimo se dalje, sve više uzbrdo, navikli na već neizbježne manevre opisane u pasusu koji prethodi prethodnom pasusu, penjemo se prekrasnim Andama prema gore, već vidimo očarani prekrasne bijele vrhove… No odjednom se okrenem u polupanici prema mužu: „Isuse, pa ja mislim da nisam vozila bicikl 25 godina!!!!“. Muž potpuno smireno kaže: „ Pa ja se ne sjećam da sam ikad.“ On je inače Dalmatinac. Baš iz Splita.

I vraćam panično film u osnovnu i srednju školu i sjetim se slike sebe. I mirno odahnem… Pa jedine slike koje se sjećam sam ja na biciklu. Vozim ga tako da jurim u trkaćoj pozi, prestižem kamione, čak i traktore, vozim bez ruku, vozim nastojećki, vozim nastojećki bez ruku…. Ma sve pet… To se ne zaboravlja.

No vrag mi ne da mira da ne iskoristim tu pomisao kako bih vidjela facu vodiča „ekspedicije“. Nevjerojatno, zvao se Vjenceslav. Usred Bolivije. Nemreš bolivit…

Sparkirali se mi na vrhu Anda, snijeg oko nas, negdje smo na cca 4672,31 m nadmorske visine. Hladno za poludit. I rekoh ja simpatično-slatkasto (tako bar zamislih): „Vjenceslav, I need to tell you something but I hope it won't be a problem.“ Vjenceslav: „ Ok, say it, of course it won't be a problem, that's why I 'm here.“ Ja: „ Ok great, then it's not so important, I just wanted to inform you that I have never ridden (sigurno nisam rekla ispravno tu riječ) a bike.“ Izraz lica Vjenceslava je nekoliko dugih sekundi bio nešto neprocjenjivo…No onda rekoh : „ I'm just kidding!“. Sada copy paste: Izraz lica Vjenceslava je nekoliko dugih sekundi bio nešto neprocjenjivo…

I tako, dijeli on nama bicikle redom sa bicikloreda sa krova kombija, svi se zovu po nekim državama. I meni se svidi jedan, crveni kao iz slike u sjećanju iz osnovne i srednje škole (taj ću sigurno znati voziti), dovoljno mali da mogu kočiti i nogama ako treba. A bicikl velik kao i drugi, samo spušten sic do kraja. I kažem Vjenceslavu koji želim, he says perfect choice, zove se Iran. I dok je dijelio ostalima, ja potajno vježbam voziti… No, stiže uputa oporavljenog Vjenceslava: nikada ne stisni u isto vrijeme odjednom obje kočnice! Već prvo lijevu (jednako je tako vjerojatno i prvo desnu, zaboravih) a onda lagano desnu (ili dakako lijevu) jer se može dogoditi da preletite preko bicikla. Ma sve o.k… Provalija pored ceste je duboka samo od 500 – 1000 m, ovisi na kojem dijelu. To smatraš bitnim jer ograde nema ni na jednom dijelu. Možda baš u takvom trenutku kad ih obje stisnem budem na dijelu gdje je 500.

TRIDESET SEKUNDI DRNDAJUĆEG PAKLA

I krenemo… Jurimo nevjerojatnom brzinom, muž i ja odmaknuli daleko, utrkujemo se, spustim se u trkaći položaj da jurim još brže, ja pobjeđujem… Ipak se ja bar sjećam da sam vozila bicikl.

Cesta nova, široka, asfaltirana, kao pista, prometa gotovo i da nema, uživancija do kraja. Pomislih, piece of cake…

No u jednom trenutku kaže Vjenceslav da zaobiđemo jedan tunel i prođemo pored njega nekim puteljkom jer je takva otprilike Cesta smrti. Pa da malo vježbamo. ??? Pa zar nije ovo dosad bila Cesta smrti? Iako i sama kužim da ne kužim po čemu bi bila. Skrenemo pored tunela. Kamenje na cesti, prirodni ležeći policajci, udubine, blato, asfalta nekako nema, 30 sekundi drndajućeg pakla. No dobro, Cesta smrti je ipak dugo godina bila najvažnija, najbolja, najbrža, najšira, najravnija, sve naj prometnica između grada La Paza i grada Coroico, mora biti uređenija. Mora. Zaboravih pritom riječ jedina.

I dođemo do neke točke, kaže Vjenceslav „ Welcome to the Death Road“. I još jako puno uputa, upozorenja tipa ako vam ide vozilo u susret (čitaj: kamion, autobus ili kombi) držite se krajnje lijevo (a lijevo dakako provalija), pazite na odrone ceste jer ima niz slapova koji padaju na cestu, obratite pažnju koliko je križeva pored ceste- tu su ljudi poginuli, godišnje oko 300 (manemoj), ne bi volio da se bez nekoga vratimo, bla bla… I tako..

I dok ne krenemo, evo malo edukativnih informacija. Inače, Cesta smrti je jedina prometnica u Boliviji u kojoj vrijedi pravilo lijeve strane jer vozač koji se spušta tako jedino može vidjeti da li mu netko ide u susret a kada se susretnu dva vozila koja se ne mogu zaobići (dakle, gotovo uvijek) u rikverc prema gore ide onaj koji se spušta dok ne nađe neko pogodno mjesto gdje se mogu zaobići ili dok jednostavno se skroz ne makne sa ceste. Crni humor je, naime, uvijek dozvoljen na Cesti smrti. Jer drugog ni nema.

I krenemo mi… Koncentracija kakvu nisi znao da imaš. Zapitaš se u jednom trenutku zašto stalno držiš kočnice i uopće ne pedaliraš? I onda shvatiš: zato što ne smiješ ništa drugo. To je totalni spust. Nema ravnih dijelova. Ne smiješ pedalirati. Ne smiješ pustiti kočnicu. Odlično, nikakav problem i napor.

Prolaziš pritom kroz oblake, maglu, tu i tamo pogledaš lijevo, ništa ne vidiš, ma super… Nakon nekog vremena postane malo toplije, magle nema više, a kamoli oblaka, tu i tamo opet pogledaš lijevo, i ko za vraga sve vidiš, nije ti baš drago.

ODRONI, BLATO, SLAPOVI...

Opet nakon nekog vremena postane još toplije, počnu nailaziti prokleta prometala, ideš malo lijevo, nije dosta, moraš skroz lijevo. Sjetiš se tada da cesta gotovo nigdje nije šira od 3 m. Računaš koliko je širok autobus koji nailazi. Uzimaš cca 255,67 cm, uključujući i retrovizore. Računaš cestu. Ozbiljnije doživiš pojam da nije nigdje šira od 3 m. Računaš da moraš računati da baš ovdje nije 3 metra. Uzimaš hrabro širinu od cca 2,97 m. Gledaš volan bicikla. Pobogu, postoji li igdje širi volan?? Možda je onaj Afganistan bio uži. Kvragu. Ništa, oduzimaš retrovizore. Nije dosta. Smanjuješ širinu autobusa na cca 212,34 cm. Dodaješ odmah 0,3 cm cesti. Volan bicikla sada može malo i viriti pored ceste (ne kažeš si naravno iznad provalije). I nekako prođeš. Shvatiš da retrovizori nisu bili bitni, iznad tebe su. No sad znaš za dalje da se poštediš računanja, jedino dovoljno lijevo je na svakom dijelu baš skroz skroz lijevo. Odlično, nikakav problem i napor (?).

I kreću onda, pored stalno prisutnih mentalnih, i fizički problemi.. a i dalje ne pedaliraš… Boli stražnjica ko luda, skidaš robu i stavljaš na sic (ne pomaže), bole ruke od mahnitog držanja kočnice, za poludit više od tih neočekivanih tegoba. Pitam Vjenceslava koliko još. Još 2/3. Odlično, nikakav problem i napor (??).

Uz sve već navedene tegobe, cesta se počinje otkrivati u svom najboljem svjetlu (kad se već zove Cesta smrti). Odroni, blato, slapovi, cesta visi na nekim dijelovima, kamenje koje te zanosi stalno, nekako uvijek na lijevo, nevjerojatno, još naletiš i na radove (glupo ti je reći „na cesti“) no ne nedajbože asfaltiranja ili nešto slično već nekakvih pokušaja da uslijed odrona valjda zadrže cestu na cesti da i ona ne padne u provaliju, križeva sve više uz cestu, kamion, autobus… provalija jedino postojana, uvijek tu. Skužim onda da je svejedno jel duboka 500, 600 ili 1000 m. Ništa mi ne paše.

Tada shvatiš. Sve što na TV-u izgleda lijepo, u stvarnosti je još ljepše. Sve što na TV-u izgleda veliko, u stvarnosti je još veće. I da, dakako, sve što na TV-u izgleda strašno, u stvarnosti je još strašnije. Prokleti TV.

I odjednom, dođemo do nekog pointa. Ja odmah da si olakšam ovaj užaš   protumačim da je to cilj. Sretna ko malo dijete. Uspjela sam!

No shvatih brzo da tu možeš popiti kavu ili čaj od koke nakon 2/3 puta. Biram čaj od koke. A oni koji ne žele dalje, od ovog mjesta mogu doći do cilja u kombiju. Što ću? Nema dvojbe. Ne želim da me više boli stražnjica. Ne želim da me više bole ruke. Ne želim da me više boli mozak. Pa prošla sam većinu. Vjenceslav!!! Stavi moj Iran na kombi!

DVAPUT JE DVAPUT

I veći dio grupe odluči iskoristiti blagodati nemučenja, zavali se u kombi, otvara tonu od nekud u kombiju stvorenih grickalica i piva, časti se svime u kombiju uključujući i komandnu ploču, krevelji se… I krenem ulaziti u taj veseli kombi… I kraj mene se, slučajno (usput, slučajnosti ne postoje), stvori jedan supatnik koji je s nama u grupi. Na biciklu. Ja uvjerena da ne može odoljeti veselom kombiju. No ne diže se. S bicikla. I kaže onako usput, kao da ga je netko nešto pitao, a nije: „ Ma ne idem ja u nikakav kombi, došao sam na biciklu, spustit ću se do kraja na biciklu.“

I skužim kako se udaljavam polako od kombija, mahnito pijem čaj, pljujem vražje lišće, vičem „Vjenceslav!!! Skini mi Iran sa kombija!“. Kaže on: „Pa jedino njega nisam vratio na kombi. Kužim i ja ponešto.“. (sad već govorimo na hrvatskom :-) ). I potrčim prema mom Iranu, pomazim ga kao najdražeg ljubimca koji se vratio kući, sjednem na njega, ostavivši muža i ostatak vesele ekipe iz kombija u kombiju i krenem dalje cestom. Na biciklu.

Da ne duljim, meni najgori dio ceste, ruke bole nenormalno, vjerojatno će ostati zauvijek u tom položaju, bol u stražnjici više ne osjetim od bolova u rukama, u glavi lagani (lažem lagani) očaj – ima li ovome kraja?

I iza jednog dalekog zavoja: veseli kombi, ekipa, foto-aparati, bačeni bicikli, bačena odjeća, kacige, nikad viđeni bedasti osmijesi na licima suputnika… Pljesak… Vjenceslav: „Welcome to the end of Death Road“…

Usput su me informativno obavijestili da sam se upravo u par sati spustila 64 km, da je temperatura ovdje preko 30 stupnjeva, da se sada zapravo nalazim u džungli i da sam sad na cca 1102,34 m nadmorske visine…

Dakle, slika s bedastim osmijehom uz tekst govori sve. Nekada su riječi nedovoljne. I neprikladne. I da, za neke situacije i osjećaje, još ne postoje riječi. I nikada neće. I ne trebaju. A niti ću ih sada pokušavati izmišljati za potrebe ovog teksta. Jer onaj tko to osjeti, najmanje mari kako se to zove. O tome neka razmišljaju teoretičari. Dovijeka.

Eto… Ono što bih još usput dodala da sam u cilju osjetila potrebu da malo utješim muža u kombiju što se nije biciklom spustio do kraja (ne znam odakle mi ta potreba ali vjerujete mi, tribalo je) pa se dosjetih reći da svaka mu čast što se usudio ići kombijem koji je neusporedivo širi od bicikla, a cesta jednako uska, i da se ja to nikada ne bih usudila…. Prošlo je :-)

No bez brige. Muž ionako ne čita moje tekstove. Kaže da im fali doza dalmatinskog humora.

I da, na kraju saznah da se doista svaki turist nekako spustio niz Cestu smrti. No neki, nažalost, prečicom. Neki kombijem.

Znate za onu: „Dvaput je dvaput“? Znate. No znate li da ima iznimaka? Neke stvari u životu jednostavno treba napraviti samo jednom. Ako vam već vrag ne da mira da ih ne napravite.

I eto, još neka mi samo netko kaže da ne znam voziti bicikl… Pomislih i sjetno se nasmijah sinu, odoh mirno sa opet bedastim smješkom u kuću dovršiti dalmatinski čušpajz od blitve, blitve, zatim blitve, maslinovog ulja i blitve, ostavivši ga u uvjerenju kako njegova mama ne zna voziti bicikl…

Usput naletim na muža (znate već da ne vjerujem u slučajno) i upitah ga kao potpuno u informativne svrhe: „E, jesu li vama u kombiju možda na cilju pljeskali kad smo se ono znaš spuštali biciklima u Boliviji?“. Pauza. „ Kao i nama?“ :-)

Aee...   :-)

 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Putujem i pišem



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.