Slaba točka, novela u nastavcima
On, drugi dio
Prethodno poglavlje
On..ahh ON..što je uopće mogla napisati o njemu osim onoga što je danonoćno sama stvarala u svojoj mašti. Otišao je i nije se više javljao. Ostalo je samo sjećanje na jedan trenutak svjetlosti, zraka koja je osvijetlila neke nove mogućnosti kojima se ona u svojoj djetinjoj naivnosti toliko radovala. Zaboravila je na svoje godine, na obaveze kojima se davno prije zavjetovala, dok je još bila zanesena i vjerovala životu da je nikada neće zaboljeti. Ne zna može li to zahvaliti naslijeđu ili upornoj borbi u sebi da ostane dijelom neodrasla.
Da, bila je nevjerojatno naivna za svoje godine. Ipak, imala je mirnih dana. Naročito kada bi iza neke riječi osjetila Njega. Da, osjetila..po cijelom tijelu bi se razlila toplina i onaj poseban osjećaj koji je samo On znao izazvati u njoj. Znala je kako svaka riječ zvuči kada ju on izgovara. To su bile iste riječi, ali nikako iste. Melodija kojom su odzvanjale iz njegovih usta, prekidi, točke i zarezi, uzdasi ili pauze, ćutanja i pitanja.. Ništa nije moglo ostati kao prije kad bi ga on dotakao.
Vjerojatno je zato toliko voljela riječi. Davala im značenja i kada iza njih nije stajalo ništa osim jednostavne potrebe za komunikacijom. Ona bi ih u svome ushićenju uzdizala u najljepše priče kojih se mogla sjetiti, iznova i iznova ponavljajući u sebi svaku, kao poseban dragocjeni kamen, iza kojega se možda sakrivao i pokoji biser. Nizala bi od njih bisernu ogrlicu, zaneseno očekujući dan kada će ju, nošenu oko vrata prinijeti njemu na oltar. Da! On je bio njezin Bog! Netko kome je bezuvjetno vjerovala i kome se bez zadrške predavala. Iako se u potaji nadala da će bar u snu biti s njim, njeni snovi su bili sve, samo ne romantična i nježna priča. Imala je košmare i scene, kakvih se ni najbolji režiser ne bi stidio. Njezin je mozak stvarao najrazličitije slike povezane i nepovezane, uzrokujući u njenoj duši valove emocija, najviše straha i zebnje, potrebe da štiti ili da bude štićena.
Često ni na javi nije toliko govorila, koliko bi joj se jezik vrzlao i zaplitao noću izgovarajući nemušte i nerazgovijetne rečenice, glasove. Jutrom bi se uvijek sjetila dijela priče, aktera i doživljaja, a onda bi nestalo u nezaboravu, u nekom zakutku svijesti iz kojeg će ju iznova pohoditi naredne noći i svih slijedećih koje budu dolazile. Nije više mogla spavati bez lijekova. Ili bi prespavala dane i noći ili nije mogla zaspati. Tijelo joj je bilo u vječitom tremoru, u nekoj čudnoj napetosti koju nije mogla voljno opustiti. Prestala je i jesti, sve joj je bilo čudnog okusa i mučnina koju je osjećala nije joj dala da išta jede. Ipak nije mršavjela.
Vjerojatno bi stanje bilo još i gore da jest. Njeni slabi živci nisu podnosili ni najmanju buku. Bježala je od svijeta i ljudi i jedva podnosila ono malo komunikacije koju je morala ispoštovati. Željela je zauvijek ostati po strani i puštati dane da prolaze ne znajući sama što bi s njima. Poklekla je pod teretom i izgubila poštovanje okoline. Mnogi su samo nagađali što se s njom zbilo, a ona nije imala nimalo volje objašnjavati.
Biljana Kovačević piše pjesme i kratku prozu, bavi se fotografijom i glazbom. Na prvoj godini Fakulteta političkih nauka u Zagrebu, 1978. godine, bila je članica uredništva koje je pokrenulo časopis Zoon Politikon i za znanstveni rad osvojilo vrlo uglednu nagradu Sedam sekretara SKOJ-a namijenjenu mladim znanstvenicima, umjetnicima i sportašima do 27 godina. Nakon studentskih godina, u Virovitici se, zajedno sa suprugom posvetila vođenju obrta za sitotisak i dizajn. Svoje radove čita svake subote na Virovitičkim umjetničkim večerima u Caffe baru Cug koje organizira udruga FRiKK (voditelj Robert Roklicer).