Kažu da je vrijeme varljivo i da nije isto kao otprije nekoliko decenija. Da li je ovdje problem u vremenu ili u nama? Da je život promjenjiva varijabla nekima je čak i u njihovim poznim godinama teško prihvatiti. Ako nam bude dobro u životu pokušavamo to stanje zadržati što je moguće dulje. I to se čini prirodnim. Čovjek je biće zadovoljstva i ugode. No, kako nam je svima poznato, ako nam već život ne može svojim zakonima objasniti da je sve mjena i da ništa ove sekunde nije isto kao maloprijašnje, tada priroda preuzima u svoje ruke i snagom svoje sile nagoni čovjeka da se prene iz iluzije statičnosti. Ta nije li ovo toplo vrijeme usred oktobra došlo naučiti nas upravo toj nepredvidivosti života.
Upali smo u šablone..proljeće, ljeto, jesen, zima.. Ima nešto u jednoličnom izmjenjivanju ritma. Umiruje nas, kao što majka laganim ljujljanjem želi uspavati svoje malo čedo. Jednolikim, ritmičnim pokretima. Kao i lagana šetnja, s noge na nogu..usporava svijest. Kad se želimo otarasiti rojeva nemirnih misli što se vrpolje po našem umu, dovoljno je krenuti u šetnju. I začas će nas ritam naših koraka koje izmjenjujemo usporiti, a time i umiriti. No, kad se svijest želi malo promijeniti, nužno ju je prodrmati. Kao kad otresate šljive sa stabla, lješnjake ili masline.
Šokovi su najbolji način da nam nešto uđe duboko u podsvijest. Jer, koliko god mi davali značenje našoj svijesti, upravo ono što manipulira našim postupcima jest naša podsvijest. I neosviještenost nje joj daje toliku snagu. Kad god nam se čini da smo poduzeli sve (svjesno) po pitanju nekog problema a rezultat bude razočaravajući, tada bismo trebali znati da smo djelovali iz područja nesvjesnog. A u nesvjesnom se skriva sve ono što želimo sakriti od drugih, pa i samih sebe.
No, da bismo se oslobodili dvostrukog mjerenja, podsvijest se treba osvijestiti, očistiti i uskladiti sa sviješću. U podsvijest obično guramo prošla traumatična događanja s kojima se nismo imali hrabrosti suočiti. Pa nam prošlost, to jest prošla iskustva, obično ona loša određuju današnjost. A mi mislimo da smo mi donijeli neku odluku, a ne možda neka osoba iz davnina koja nas je povrijedila a mi se nikada nismo pomirili s tim bolom. Nismo ga odbolovali i ispljunuli kao prožvakani duhan. Jer nam više ne koristi.
U podsvijest guramo i naše želje, snove koje se ne usudimo živjeti. Pa oni ponekad provire, ali mi nespremni išta žrtvovati da bi ih ostvarili, vraćamo ih potisnute u svojoj želji da vriju negdje duboko u našoj nutrini. I tada ponukani nekim događajem, doživljajem buknu kao vulkan i unište nam sve na čemu smo radili. Jer je njihova zatomljena sila toliko jaka da više ne mogu stvarati, biti kreativni, već samo samorazarajući. Nismo li se zato previše opustili u iščekivanju dobro poznatog i naučenog da nam priroda ne može na drugi način reći kako da se ponašamo u životu, nego da nam pobrka sve dosad usvojeno?
Godišnja doba, mladost, starost..mladi se žure postarati, odrasti, stari bi vječno željeli biti mladi. Nitko ne želi slijediti rijeku, ići neminovnošću onoga što nam nosi i prilagođavajući se, prihvaćajući sve bez mnog pitanja, sa dobrodošlicom..radoznalošću i ushićenjem. Sve je dobro što mi se dešava, sve..prihvćam i ne lomim se više. Toplina ljeta u oktobru, lijeno maženje sa suncem na terasi, rascvjetane ružice, vesela cika djece do kasno u noć i šarenilo zimnice što traži svoje mjesto na policama. Ono što očekujem, to mi dolazi..
Velika je moć vjerovanja. Ono u što vjeruješ to ti se ostvaruje. Umjesto pouke koju nam priroda svima nama želi dati, da ne sječemo granu na kojoj sjedimo, da čuvamo ovo naše sveto tlo po kojem hodamo, da dišemo sa svakim novo posađenim stablom, da tečemo svojim rijekama, ne da ih obuzdavamo jer one će uvijek naći put za dalje. Brane će pucati...
Rijeka života želi biti slobodna da teče, a čovjek je dio te rijeke i njegovo prirodno stanje jest da teče, da se mijenja, da prolazi. I zato se ja više ne ljutim na život. Razbacala sam sve svoje planove među hrpu suhog lišća, pa ga veselo dižem u vis i gledam koji će pasti..ostvariti se.
