Sve učestaliji bojkoti školske nastave od strane zabrinutih roditelja, otvorili su jedno novo poglavlje pristupnih pregovora sa resornim Ministarstvom, od kojeg traže jamstvo za sigurnost vlastite djece u školama.
O tome koliko je to ispravna odluka može se raspravljati – i već se naveliko raspravlja – ali kak' bi rekli to po gruntovečki vrag nigdar ni tak črni kak zgledi. Naime dobra je strana ovih bojkota da konačno kao društvo postanemo svjesni poteškoća profesije sa kojima se djelatnici škola širom Hrvatske nose svakodnevno: Naravno, riječ je o (kako bismo to izrazili policijskim žargonom) remećenju javnog reda i mira unutar razreda i školskih hodnika, kao najblažem obliku neprimjerenog učeničkog vladanja...pa do onog krajnje alarmantnog pojavnog sindroma vršnjačkog nasilja, koje iz godine u godinu poprima pandemijske razmjere u vidu psihičkog i fizičkog zlostavljanja – negdje kao aktivno činjenično stanje, ali svugdje kao ozbiljna latentna prijetnja.
PSIHOLOGIJA UZROKA
Opći je zaključak da smo premreženi sadržajima koji glorificiraju nasilje, potiču mržnju i nezdravu kompetitivnost….od informativnog programa, filmske industrije i IT sektora, kojima postotak gledanosti i nezasitni komercijalni interes zamagljuju društvenu odgovornost. Na kraju se sve lomi na djeci i mladima kojima društvo i neposredna okolina postaju labirint polja nesigurnosti, iz čije prijeteće psihološke strukture pokušavaju pronaći izlaz kroz vlastite obrambene mehanizme, ispoljavajući razne oblike socijalno neprilagođenog ponašanja. Biti u čoporu kojeg predvodi glavni školski baraba – čija kolektivna supkultura postaje normativ ponašanja – pragmatičan je način bijega u sigurnost.
SOCIOLOGIJA STANJA
Sve je više djece koja su drska, bezobrazna, agresivna…sa kojima učitelji i nastavnici naprosto ne mogu vladati. Ne poštuju školski kućni red, maltretiraju vršnjake, sustavno krše disciplinu sata i ometaju nastavu. Nitko im ništa ne može jer su svima u školi vezane ruke. Za socijaliziranu, pristojnu djecu, boravak u takvoj sredini izaziva osjećaj nelagode i straha sa kojima se nose svakodnevno.
PEDAGOGIJA RJEŠENJA
Uzročno posljedične veze gore opisanog stanja sa aspekta moderne psihologije odgoja i obrazovanja izgledaju složeno, mada još svi dobro pamtimo ne tako davna vremena prije ekspanzije suvremenih pedagoških metoda, kada se to sasvim jednostavno rješavalo na roditeljskom sastanku.
Vjerojatno bi tako bilo i danas da nije sve više roditelja koji na sate razgovora dolaze kao odvjetnici vlastite djece, braneći njihovu istinu – suprotno očekivanjima škole da upravo majke i očevi budu glavni pedagoški arbitri svojoj djeci koji će sa punim povjerenjem saslušati pritužbe i mišljenje razrednika. Bez takve savezničke sinergije, sa tvrdoglavo ukorijenjenim obrambenim stavom Moje dijete se ne osjeća krivim, svi napori škole i sva institucionalna nastojanja u rješavanju problema osuđeni su na propast.
ANDRAGOGIJA PRAVNOG PORETKA
Zato je vrijeme da se sustav ozbiljno i najprije, odgojno i pravno, pozabavi sa roditeljima. Jer, bez ikakve dvojbe, rizična ponašanja djece i mladih u najvećoj mjeri samo su posljedica njihovih propusta. Opravdavanje namjernih izostanaka, pritisak na zaključne ocjene, rušenje autoriteta učitelja ignoriranjem njihovih pritužbi i protestnom zamjerkom na izricanje pedagoških mjera…samo su neki od uobičajenih oblika opstrukcije partnerskog odgoja obitelji i škole koji pomiču granicu dopuštenog vladanja. A djeca-ko-djeca…mladi-ko-mladi…obilato koriste slobodu koja im je dana.
