Bilo je proljeće, sve je mirisalo novim tek niknulim životom, a Stela i ja žudjele smo otputovati u Zagreb na izložbu koja nam se tada činila „neizostavnom za naš napredak i sreću u životu". Silno nam je bilo stalo i smišljale smo kako ishoditi dozvolu za odlazak u Zagreb od njezinog strogog oca. Imale smo šesnaest godina i nije bila mala stvar provesti vikend u Zagrebu!
Sjedile smo u Majsecovoj slastičarnici u središtu Virovitice, snažile se bohemima i mignonima i smišljale tekst pisma koje smo željele poslati Stelinom ocu kako bi nam odobrio put. Pred nama je stajao list papira. Stelin otac pohađao je nadbiskupijsku gimnaziju u Zagrebu, bio je klasično obrazovan i ponekad bi, kad bi bio dobre volje, deklamirao dijelove Ilijade i Odiseje na grčkom jeziku. I tad mi je sinula spasonosna ideja - pismo je trebalo započeti upravo uzdanicom antičke kulture, rimskom sentencijom. I mojom omiljenom izrekom koju često izričem i danas, a glasi: „Audaces fortuna iuvat", iliti „Odvažne čuva sreća". I upravo smo tu izreku stavile kao moto pisma koje smo napisale kao molbu. Sjećam se da nam je molba bila odobrena, ali više ne znam koja je izložba bila u pitanju. Znam samo da nam je bilo JAAAAKO stalo, pa smo se odvažile, usudile, riskirale i pobijedile! I danas se jasno sjećam Stele i sebe za stolom u kutu slastičarnice, ustreptalih srca i znati-želje tipične za mladenaštvo. I čvrste odluke da se pokuša ama baš sve i ne odustane lako.
Za sve ima prvi put! I uvijek, za taj prvi put, kad bi mi bilo silno i jako i sudbinski stalo, a ujedno me bilo i strah, ponavljala bih u sebi tu izreku: Odvažne čuva sreća! To sam činila i 1992.godine kad sam se našla na radnom mjestu gdje sam se sve više osjećala grozno. Bila sam napustila stalno radno mjesto u školi i odvažila se na novu avanturu PR managerice u jednoj ustanovi. Uf! Sve se ubrzo pokazalo strašnom greškom. Počela sam se loše osjećati i mučila sam se. A mučila me i savjest, to naprosto nije bio moj ambijent. U meni je stalno nešto ponavljalo stih iz omiljenog psalma: „Trpezu preda me postavljaš" i podsjećalo me da je svijet pun obilja samo ako se odvažim napustiti sigurnu luku. A to baš nije bilo tako lako - bio je rat, imala sam 30 godina i već sam se bila navikla na ugodu sigurnog radnog mjesta i bilo me jako strah napustiti to sigurno utočište, u kojem sam doduše, patila. Postajala sam sve više bezvoljna i sve sam se više debljala. A onda sam se jednog jutra probudila i pomislila „Pa ja sam ljubljeno Božje dijete! Audaces fortuna iuvat!" Tog jutra došla sam na posao i šef me značajnim tonom pozvao na red uvodom „Anika, moramo razgovarati". „Da", odvratila sam mu, pogledala ga u oči i odlučno rekla: „Ti loše radiš svoj posao, a trošiš novac poreznih obveznika. Dajem otkaz!" On se zapanjio, unezvjerio i počeo se čak i umiljavati. Složili smo se da otkaz bude sporazuman. I onda sam izašla na ulicu i sve je u meni pjevalo, svi su se moji djelići ponovno složili u pravi red koji daje ogromnu snagu. Znala sam: uspjet ću! Iako nisam znala kako ću dalje, sve je u meni pjevalo od sreće!!!!!! A onda - ma zamislite, iste me večeri nazvala prijateljica i ponudila mi posao koji je bio početak sjajne karijere prevoditeljice. Bivši šef se tako pokazao zapravo skrivenim blagoslovom, a moja se odvažnost doista isplatila. Napustila sam sigurnost i zadobila puninu života.
Odvažnost je ključna za dobro vođen život. Odvažnost je eliksir snage, odvažnost je vrlina koja se isplati. Vjera i nada i ljubav, odnosno vizija buduće sreće mogu cvasti samo ako smo odvažni. Samo je nebo granica čuje se uvijek u američkim filmovima. Mislim da je Amerika tu samo ako smo odvažni, ako se usudimo i krenemo. Naravno da prije toga treba zasukati rukave i pristati na žrtvu i možebitno odricanje. Pa bez muke nema ni prilike ni nauke! Zato se tako jako divim svojim prijateljima umjetnicima: Romani, Marini, Boženi, Željku. Svi su završili Akademiju likovnih umjetnosti. Ćute u sebi poruke i slike i performance i glazbu i akcije na kojima predano i ustrajno rade. Davno se pred njima postavila odluka: izdati glas i poziv i tražiti neko stalno radno mjesto koje ih zapravo ne zanima ili: živjeti vrlo, vrlo skromno i nekad/često zadrhtati nad računima za režije i ići sa 5 kuna u dućan. Moji prijatelji, slobodni umjetnici žive u društvu u kojem je malo mecena, u kojem država štedi upravo na kulturi, u kojem gotovo da i ne postoji tržište umjetnina. Ali oni su svjedoci odvažnosti. Uvijek skromnije odjeveni, ograničenije trpeze, to su ljudi od kojih sam čula najmanje gluposti i banalnosti u životu.
Moji prijatelji umjetnici su putokazi kako ne zaboraviti bitno. Oni su u svojim domovima i ateljeima. Oni ne hitaju. Oni razmišljaju, oni promišljaju, oni osjećaju i dobro i zlo i jasno ih luče. Oni svoj poziv žive s puno odricanja i žrtve i nije im lako. Ali uvijek su zabavni, čvrsti, stameni i odlučni. Zanimljivi u odricanju od materijalnog obilja, odlučni da ne izdaju što im je na srcu i odvažni u svojim nastojanjima kad krenu u neki poduhvat i bez bussiness plana i pomno razrađenog projekta. Moji prijatelji umjetnici moje su zastavice odvažnosti na slalomskoj stazi života!
