Treba li u osnovnoj školi ukinuti ocjene? Ovo pitanje već dugo je aktualno u struci. Neki su za, a neki su protiv. Kao jedan iz branše, osobno nemam nikakvu dilemu; apsolutno sam za ukidanje, u čemu vidim veliku pedagošku opravdanost.
Prema mojoj vlastitoj procjeni jedne racionalne odgojno obrazovne strategije, primarni cilj nastavnog programa osnove škole trebalo bi svesti na realizaciju samo jedne osnovne zadaće: provesti DIJETE kroz razna odgojno obrazovna područja kako bi ono prvenstveno upoznalo SEBE: otkrilo svoje talente, spoznalo svoje mogućnosti, razvilo interese...U tom kontekstu ocjena je suvišna i kontraproduktivna. Ostati u svojoj petnaestoj godini sa slikom o sebi koju daje prosjek završnih ocjena osam razreda osnovne škole, možda je ugodan osjećaj za odlikaše, ali za jedan veliki broj djece znači pomiriti se sa osobnim životnim porazom na samom početku života. Ima li to smisla?
Pedagogija - ne ona štreberska, nego prava osviještena znanost - je, prije svega, jedna veoma suptilna primijenjena psihologija koja ima zadatak da putem metodičke prakse otvori dijete prema vlastitoj osobnosti, prije nego ga istim metodama počne otvarati prema svijetu (o kojemu, usput rečeno, punimo glave raznim besmislicama). Drugim riječima - da parafraziram legendarnog Juga Grizelja - na kraju osmog razreda važnije je saznati tko sam, nego znati odgovor na pitanje koliko u Zambiji ima ovaca.
Kreativnost je prirodna posljedica urođenog talenta, ispred kojega treba ukloniti strah od pogreške. Sjećam se dobro jednog savršenog primjera koji često spominjem u stručnim debatama na temu sportske efikasnosti. Slavni košarkaš Zoran Slavnić za vrijeme jedne utakmice koju je vodio kao trener, u trenutku kada njegova momčad gubi saziva minutu odmora. Kamere i mikrofoni snimaju njegov razgovor sa igračima, očekuje se taktička uputa. Ali umjesto toga, genijalni Moka im kaže slijedeće: "Čemu strah!? Igrajte se košarke! Usudite se pogriješiti!"
Isto pravilo moglo bi se primijeniti i u razredu, ali ocjena je prepreka koja inhibira svako nastojanje djeteta da se izrazi potpuno slobodno. Dokle god postoji svjesnost da se svaki njegov rezultat vrednuje, strah je neizbježan. Užitak u igri jedini je primjereni stimulans potpunog razvoja sveukupnog psihofizičkog potencijala svakog učenika, i dokle god se "igramo" škole odgojno obrazovna struktura nastavnog sadržaja izvlači iz njega puni kapacitet. U suprotnom, PUNO PRIJE VREMENA, stvaramo odlikaše i popravkaše - tu besmislenu i totalno neprirodnu podjelu djece na "dobre i loše" koja više odaje statističku sliku razine pedagoške opstrukcije dotične škole nego školskog uspjeha samih učenika.
Vremena da stanu pred ocjenjivački sud nastavnika ima na pretek. Srednja škola u tom pogledu ima logike, i sasvim je dovoljan period da se njihova kompetencija u rangu budućih zanimanja vrednuje ocjenom. Ali osnovce treba pustiti da odrastaju sa prirodom djeteta i, prije nego odaberu svoju životni put, shvate kako u sebi posjeduju sve one vrijednosti koje im daju sigurnost i samopouzdanje da u životu mogu postići sve ono što žele. Ispratiti učenika iz osnove škole sa opisnom svjedodžbom talentiranog umjetnika, muzičara, sportaša, matematičara.... je daleko vrednije nego ga opisati predmetnim ocjenama od jedan do pet.
Ako već nismo u stanju promijeniti taj okoštali obrazovni sustav, dajmo barem priliku alternativnim školama koje već godinama, sasvim neopravdano, žive kao podstanari hrvatskog školstva.
