Počinje prikupljanje potpisa liječnika za povlačenje suglasnosti za prekovremeni rad
DHMZ: Djelomice sunčano uz porast naoblake
HAK: Na mostovima i nadvožnjacima moguća poledica
Ribić: Ne očekujem da će Vlada posegnuti za zabranom štrajka
Peović: Hrvatskoj su potrebne korjenite promjene
Sladoljev (Most): Zakon o navijačima je licemjeran i kontradiktoran
Ministarstvo pravosuđa kreće s energetskom obnovom zgrade Općinskog suda u Virovitici
        15.07.2006.         2419 pogleda
Odlikaši dolaze!

Jedva čekam da vidimo koje će biti norme produktivnosti i kakva će se efikasnost tražiti, ne samo u tvrtkama, nego i u državnim službama, kad današnji odlikaši postanu porezni obveznici. Sigurno će imati drukčije zahtjeve, nego mi, današnji mlakonje, socijalistički odgajani da moramo reći hvala i kad nam lijepe pljuske

Evo me, jedva! Ali nisam htjela zakasniti na upise! Konobari, tokari, slastičari, autolimari i poljoprivredni tehničari nisu zanimanja budućnosti u Virovitici, koliko sam uspjela pohvatati iz upisnog izvještaja na netu. Gimnazija prebukirana, ali samo je sedam prekobrojnih. Svi bi najradije bili ekonomisti i komercijalisti. Pretpostavljam koji su razlozi i razumijem ih - tu ipak sjediš i radiš u toplom, nisi u gumenim čizmama kao poljoprivredni tehničar, niti si cijeli dan na nogama kao konobar.

Sjetile se neke stranke da treba odreagirati, pa objavile da je slab interes za proizvodna zanimanja. Kao odjednom. Ali koliko se ja sjećam, slabo zanimanje za proizvodna zanimanja kod nas traje oduvijek! Još kad su nastali Centri za odgoj i usmjereno obrazovanje, oni koji nisu imali drugog izbora upisivali metalno ili drvno usmjerenje. Učili su preko volje ono što su morali, gledali kako da se provuku kroz ta dva razreda do mature, kako bi onda sjeli negdje na neku plaću, vozili se do mirovine i radili po onoj – nitko me ne može tako malo platiti kao što ja mogu malo raditi. Na poslu bi se čuvali, da mogu kod kuće popodne raditi u fušu. To je kao bila neka računica. Ni u ono vrijeme, dakle, kad su radnici tobože bili na vlasti, isto nitko zapravo nije htio biti radnik. Svatko tko je mogao pokušavao je preko veze smjestiti se na neko službeničko mjesto. Ali onda nije bilo konkurencije, a ni nezaposlenosti. Zapošljavalo se šakom i kapom, svatko je sjedio na nekakvoj plaći. Firme su tobože proizvodile, prodavale ili ne nije bilo važno, pa su se, ako je trebalo, krpale iz državne blagajne, samo da ne propadnu sva zauzeta radna, a ni direktorska, mjesta.

Zato se danas , nakon desetljeća i po progona radnika u Hrvatskoj – jezičnog, nije još dotle došlo – ne trebamo čuditi što nitko neće u radnike! Ne, svi bi radije bili djelatnici. Radnici, naime, rade, a djelatnici sjede u uredima; radnici su prezreni plavi ovratnici, po definiciji sumnjive socijalne svijesti, a djelatnici su novokomponirani, bezgrešni ljudski resursi, po mjeri nove demokracije. Čak je i radno vrijeme bilo sumnjivo, pa se na vratima prodavaonica oglašavalo «djelatno vrijeme». Jer s radnicima nitko nije htio imati posla, da se ne bi nedajbože mislilo da je simpatizer.

Radnici su, naime, htjeli ići na more, imati radno vrijeme i pristojnu plaću za svoj posao. A to su politički vrlo opasne ideje! Znaju kapitalisti – da čitali, išli preko njega. Trebalo ih je sasjeći u korijenu! Stoga smo odmah nakon uvođenja demokracije nastojali zatrti radnike. Pouzdano znam da su iz novina nestali kao izbrisani. Nije rečeno da se riječ «radnik» ne smije koristiti. Ne, nikako. Samo je demokratski preporučeno da djelatnik ima prednost. A zna se što to znači. Bilo je još sličnih junačenja i hrvatovanja s hrvatskim jezikom, ali dosta je onih koji zbog toga sad lome glave, pa ne moram i ja. Meni je bitno da smo se svi zajedno prisjetili kako smo tretirali radnike posljednjih deset-petnaest godina. Tako da sad znamo zašto djeca zaziru od radničkih zanimanja. Moglo bi to biti zato što zapravo ni ne znaju pravo značenje riječi radnik, zar ne?! Koliko nam nedostaju KV i VKV uvjerit će se tek onaj (radnik?) kojem zatrebaju radnici.

Primjerice, ako poželi prefarbati stan. Gdje ćeš naći solidne majstore? Još je lako vama u malom gradu, gdje se svi poznajete, pa ćete se raspitati tko je nedavno krečio, tko mu je radio, koliko je naplatio i je li mu ostavio čavliće u zidu ili je sve uredio kako treba. A mi ovdje u Zagrebu majstora za krečenje možemo naći jedino preko oglasa. Kakve sam sreće, na mom poslu – a ni na moževljevom – nitko ne priča o majstorima. Ili pričaju rijetki i pritom se hvataju za glavu. Kad sam pitala, rekli su mi da su imali majstore, ali takve ne bi nikome preporučili! Može se, doduše, iz oglasnika ili sa žutih stranica pozvati neki tim za maljanje koji će uletjeti s najlonima za prekrivanje podova u devet ujutro i u pet završiti, tako da se ni ne vidi da su bili. Ali takvi su basnoslovni skupi i rade samo za mušterije koje imaju odgovarajuću kvadraturu. U stanu manjem od 70 kvadrata ne da im se prćkati. Kad smo prošle godine renovirali kuhinju – tada sam još imala posao! – naručili smo novi ormarić ispod sudopera. Majstora su nam preporučili i taj se ponašao kao da nam čini posebnu čast što dolazi k nama samo zbog jednog ormarića. Ali napravio je sve na vrijeme i uredno, kako je bilo dogovoreno.

Došao je sa sinom-pomoćnikom. Sinu je podigao tvorničku halu na cesti prema Velikoj Gorici, a svoju staru radnju na Trešnjevci, a i mušterije, zadržat će radi sebe i polako raditi dok mu se bude dalo. Oba su mu sina visokoobrazovana, ali u tatinoj struci, tako da su s tatom naučili bušiti rupe za šarke na vratima ormarića, a na faksu i kompjutorski konstruirati takav ormarić. Majstor se ne tuži, nema zašto, samo je nekoliko puta u toj svojoj jurnjavi uzdahnuo da ima puno posla. - Uh, posla ima, ali da onaj tko ima posla ima i novca, to ćemo još čekati! – rekao je društveno svjesni majstor. Eto, bio je to moj prijedlog neodlučnima koji ne bi u radnička zanimanja. Ma, odi tamo i radi, na poslu možeš zviždukati, a uz malo sreće (ili velikog tatu) možda otvoriš i svoju radionicu, a onda tko ti je ravan! I svojski prioni, jer ako nećeš ti ima tko će. A vaša generacija dočekat će valjda i to da onaj tko radi može i zaraditi.

A sad malo o odlikašima, ipak su zaslužili. Kako prolaze upisi u Zagrebu, više nego iz novina pratila sam iz razgovora s kolegicom koja sa mnom radi, a otprilike mi je vršnjakinja. Njezina najstarija kći upisuje srednju školu. Odlučila se za jezičnu. Upisni prag je 50 bodova. Šezdesetoro djece bodovima prelaze upisni prag. Prvi na upisnoj listi ima 58 bodova, a negdje šezdeseti je na upisnom pragu. Što znači da ima sve petice. Oni s više od 50 bodova imaju osvojena prva mjesta na natjecanjima i slične dodatne bodove. Curica moje kolegice je ipak uspjela upisati. Ima nešto preko 50 bodova. - Koja konkurencija! – zgranula sam se kad mi je pričala – Ali danas su klinci puno borbeniji nego što smo mi bili. - Jesu, ali manje su društveni i zatvoreniji su u sebe – potvrđuje mi kolegica – Dođu kući i sjede pred kompjutorom, nema više druženja kao nekad. Mi smo bili puno društveniji i solidarniji. - Neka, barem će istjerati svoje! – lupim šakom o stol za te klince koji znaju što žele i dobro je da znaju. No mamica klima glavom, zabrinuta pred budućnošću koju će graditi sva ta djeca odlikaši, koji ne znaju za druženja, niti za solidarnost, kao što su znale naše generacije. Ali ja baš takvim odlikašima držim fige. Da ostanu odlikaši i da jurnu kroz škole i fakultete, sve do posla na kojem će zauzeti pozicije top-menadžera. Pa da onda vidimo koje će biti norme produktivnosti i kakva će se efikasnost tražiti, ne samo u tvrtkama, nego i u državnim službama. Kad takvi klinci - evo, za desetak godina - postanu porezni obveznici, sigurno će imati drukčije zahtjeve, nego mi današnji mlakonje, socijalistički odgajani da moramo reći hvala i kad nam lijepe pljuske. I sigurno će se znati drukčije izboriti za sebe nego mi danas. Ako ne odu van. Sve su nas prije nekih dva mjeseca ohrabrili oni klinci iz MIOC-a koji su se kao svjetski šampioni u matematici vratili iz Amerike, pa izjavili kako oni ne bi poslije išli van, nego bi ostali raditi u Hrvatskoj.

Kako su romantična ta nova djeca i vezana za rodnu grudu! I ja bih ostala u tom uvjerenju da nisam pročitala – gdje drugdje nego u Lideru! – članak Željka Perića, jednog od hrvatskih top-top menadžera, koji je rekao da je sasvim normalno da mali odlikaši danas tako razmišljaju. Ali kad osnuju obitelji i počnu rješavati svakodnevna, životna pitanja, poželjet će vjerojatno i mnogo učinkovitiju sredinu, u kojoj će osnovne životne pretpostavke moći lakše ostvariti. A ako im Hrvatska to tada ne bude mogla pružiti – gotovo je sigurno da će otići van. Da, gotovo je sigurno. Ali sve si mislim da je tih odlikaša ipak malo previše da bi sbaš svi optišli van. Prelijevaju se odlikaši iz gimnazija i srednjih škola, nema dosta zahtjevnih programa za sve zahtjecvne učenike! Svi odlični, svi uče po dva strana jezika, svi željni znanja, grabe sve što im dođe pod ruku, ne znaju kad će im zatrebati!

Kakva mladost, moraju učiti u najljepšim godinama života – zdvajaju čak i ministri. A meni baš drago! I baš si mislim – neka su takvi! Neka se grebu i laktaju, uče i jure, bore se za sebe! A lako za solidardnost i druželjubivost! Kao da će im to u životu trebati!? Evo nas, naša solidarna i druželjubiva srednja generacija upravo ubire plodove desetljeća ulaganja u solidarnost. Masa nas je bez posla, a one koji rade gazde privatnici stisli, puste ih na godišnji po dva tjedna, a radno vrijeme od mraka do mraka stvar je lojalnosti firmi. Podmećemo jedni drugima noge jer je svatko svakome konkurencija i radujemo se tuđem neuspjehu. A u školi su nas nekada učili solidarnosti. Kako bi tek bilo da nisu!

 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Virovitičanka u Zagrebu



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.