KOLAR inflacija je odgovornost Vlade, ne može se prebaciti na trgovce
Sindikati upozorili na probleme u obrazovanju povodom Međunarodnog dana obrazovanja
HAKOM-ova brošura Ključevi sigurnog interneta za 50.000 učenika
Nova TV priprema ponudu za dodjelu nove koncesije
Sabor u petak glasa o vraćanju Josipa Dabre u saborske klupe
Uručeni Sporazumi o preventivnim pregledima za hrvatske branitelje za 2025.
SLJEPĆEVIĆ Naš film govori i o situaciji u kojoj smo danas

  Aktualnosti

Odgovornost generacije

  Boris Pavelić/Novi list           09.08.2015.
Odgovornost generacije

Baš kako smo i predvidjeli, ovogodišnje obilježavanje dvadesete obljetnice Oluje – trijumfalizam u Hrvatskoj, paradno žalovanje u Srbiji – pokazalo je da čak ni razorni rat  nije poučio političke vođe u obje zemlje da su spremnost i sposobnost za kompromis korisnije i moralnije političke osobine od ratništva, ubijanja i razaranja. Nije naime problem u tome što Hrvatska slavi oslobođenje, a Srbija žaluje za žrtvama: ne treba obezvređivati sjećanja ratnika koji se suočio sa smrću i pobijedio, kao što je nužno suosjećati i s patnjom žrtve. Nije dakle problem u onima koji su za rat bili tek marionete, pa Hrvati od Srba bježali 1991, a Srbi od Hrvata četiri godine kasnije. Problem je na drugome mjestu, na posve drugoj razini – on je u tome što ni danas, dvadeset godina nakon krvavih devedesetih, političari kao da ništa nisu naučili, jer ni u Hrvatskoj ni u Srbiji ne uvažavaju opravdane razloge susjeda: Srbija odbija prihvatiti odgovornost za manipuliranje hrvatskim Srbima i JNA 1991., Hrvatska svoju odgovornost za osvetničko protivljenje povratku i aktualnu trijumfalističku atmosferu. Ta namjerna, populistička, nedobrosusjedska neosjetljivost političara s obje strane granice prerasta u ključan problem današnjeg Balkana: obljetnice Oluje postale su redoviti ljetni podsjetnik kako je malo potrebno da bi se ratne strasti iznova raspirile. Današnji je balkanski problem u tome što politička Hrvatska i politička Srbija odbijaju prihvatiti ordinarnu, očiglednu činjenicu – da će zauvijek ostati susjedne zemlje, pa da bi bilo korisno, mudro i razumno živjeti u trajnome i istinskom miru. No da bi Balkan stigao do trajnoga mira, u uvjetima kakvi su nam dani – i kakve smo uvelike stvorili i sami – nužno je naučiti i iskreno prigrliti umijeće kompromisa. A baš je to političarima najteže. Utoliko, svi smo gubitnici, ma koliko Zagreb trijumfirao u pobjedi, ma koliko Beograd odbijao suodgovornost za žrtve koje oplakuje. 

I, kako to u medijskoj buci često biva, najmudrije poruke najslabije se čuju. U kakofoniji što su je ovih dana širile propagande Zagreba i Beograda, sretna je okolnost da je list koji čitate objavio intervju sa sociologom Ozrenom Žunecom, autorom »Golog života«, dvotomnoga znanstvenog djela o srpskoj pobuni u Hrvatskoj, koje je i danas, osam godina nakon objavljivanja, jedna od najiscrpnijih, najobjektivnijih i najtemeljitijih analiza prve polovine devedesetih u Hrvatskoj. Valja još jednom podsjetiti na neveselu prognozu koju je iznio Žunec u intervjuu za naš list: nema, kaže on, razloga za strah od novoga rata na Balkanu – ali, »u ovoj generaciji«. »Svi su još uvijek previše iscrpljeni prošlim ratom da bi počinjali nove, ali to ne isključuje da se jednog dana opet ne podignu vjetrovi rata«, upozorava znanstvenik. I nastavlja: »Je li ovaj rat završio kvalitetnim mirom koji, kako bi rekao Kant, 'prešutno ne sadrži klice novog rata', to je veliko pitanje, a odgovor na njega je uglavnom negativan. Mislim da i dalje postoje aspiracije koje su postizive samo ratom, a da je i dio aktualnog političkog života upravljen na to da se jednog dana 'konačno i za svagda izmire računi', što je, naravno, iluzija. Rat je nepravda i on peče transgeneracijski«.

Po sudu potpisanog novinara, to je ključna, najvažnija, upravo ultimativna politička odgovornost naše generacije – učiniti sve da otklonimo mogućnost novog rata. Europska generacija pedesetih tu je svoju odgovornost ispunila: na vlastitoj su koži iskusili kamo vodi ludilo šovinizma, pa su njihovi političari odlučili – i uspjeli! – stvoriti antišovinističku, otvorenu Evropu čiji opstanak omogućava jedan jedini temeljni civilizacijsko-politički postulat: kompromis. 

A što čine naši političari? Vježbaju umijeće kompromisa, ili urlaju jedni na druge preko granice? Stvaraju li uvjete za razumijevanje perspektive i osjećaja drugih, ili huškaju ljude – hotimice ili ne – da se uzajamno mrze? Razgovaraju li o današnjici, rješavaju li probleme preživjelih s poštovanjem se sjećajući mrtvih, ili preko leđa poginulih svađaju preživjele? Stvaraju li uvjete za dijalog, ili bukom ratničkih vozila razgovor unaprijed osuđuju na propast? Naravno da se uvijek može tvrditi da su jedni odgovorniji od drugih – ali da bi se o omjerima krivice i odgovornosti uopće počelo govoriti, valja pokazati volju za razgovorom. Voljeli bismo da griješimo, ali zar se ne čini da sve oprečnija obilježavanja Oluje, i sve teže riječi koje ih s godinama prate, ne signaliziraju volju za razgovorom, nego siju te strašne »prešutne klice novog rata«?

Kolumna Pronađena Zemlja Borisa Pavelića, Novi list

Komentari




Još iz kategorije Aktualnosti