Banner
Sabor u petak o izmjeni Zakona o članarinama u turističkim zajednicama
Demografski plus najveći na Jadranu i sjeveru Hrvatske
Fuchs: Ne razmišlja se o zatvaranju škola i sveučilišta
Umro najstariji stanovnik Irana u dobi od 138 godina
Mogu li prva cjepiva protiv koronavirusa stvoriti imunitet krda? Stručnjaci dvoje
Istraživanje: Do 2050. 4 milijarde ljudi imat će prekomjernu tjelesnu težinu
Krajem listopada ovršeno 247 tisuća potrošača s dugom od 17,4 mlrd kn

  Priroda društva

Odgojne smjernice: Pohvala ili nagrada?

  Davor Suhan/Moja Rijeka           02.08.2014.         1281 pogleda
Odgojne smjernice: Pohvala ili nagrada?

Čitajući svakoga dana razne komentare na internetskim društvenim mrežama, često se pitam u kojem segmentu odgoja je učinjena kardinalna pogreška. Više se ne radi o tome koliko je moralnih nakaza u eteru, nego kako i na koji način se množe, pri čemu je očito da je grižnja savjesti postala deficitarna ljudska osobina koja kronično nedostaje vremenu u kojem se nalazimo. Gdje je zapelo? Po svemu sudeći, zapelo je negdje u djetinjstvu.

“Ali to je stara dijagnoza koju svi već znamo. Hajdemo ponuditi neka rješenja!” – reče mi jednom prilikom kolegica Sandra Pocrnić Mlakar.  Naravno, Sandra, sa tom namjerom smo upravo i krenuli.

Na svu sreću ne trebamo ih tražiti u politici nego u pedagogiji. Ponuda je raznolika i sve što ima dijeli se besplatno. Pa, idemo vidjet što ima u izlogu?

Školske definicije samog pojma pedagogije mijenjaju se ovisno o autoru udžbenika. One mogu biti štrebersko-teorijske ili spoznajno-praktične.  Moja slobodna spoznajno-praktična definicija glasi: Pedagogija je osjećaj za suptilne detalje u odgojnom postupku, koja se manifestira kao taktička zrelost odrasle osobe naspram odabira ispravnog metodičkog odgovora na svaki situacijski scenarij reakcije djeteta.

Da je ovo jedna sasvim osobna definicija, primjetno je već po tome što je opisana sportskim rječnikom, u čemu je lako prepoznati odgojno područje unutar kojeg sam crpio vlastita spoznajna iskustva. Radi se prvenstveno o nastavno-sportskim igraonicama, kao metodičkoj formi pedagoškog treninga. U ovakvom vidu odgojnog programa, gdje se bavimo djecom od šest do deset godina, jedno od najčešćih metodičkih pogrešaka javlja se na pitanju: Pohvala ili nagrada? Ali, naravno, ne griješi se samo u sportu i školi.

Učestalost ove pogreške pogotovo je izražena u tzv. kućnom odgoju, gdje roditelji u najboljoj namjeri često učine krivi izbor. Obzirom da je riječ o postupku s ograničenim vremenskim trajanjem metodičke učinkovitosti, a trajnim odgojnim posljedicama po život, ovo pitanje držim veoma važnim da se razjasni na vrijeme.

Pripremajući sa za ovu temu, krenuo sam u potragu za nekim praktičnim odgovorima, kojima bih nadopunio neka vlastita razmišljanja, pri čemu sam naišao na jedan veoma zanimljiv članak koji mi je poremetio cijelu koncepciju. Toliko je dobar da je svaki moj daljnji osobni doprinos u iznošenju vlastitog mišljena potpuno suvišan. Riječ je o članku Adama Granta, izvrsnog profesora menadžmenta i psihologije na Univerzitetu Pensilvanija i autora knjige “Davanje i uzimanje: Zašto nas pomaganje drugima čini uspješnim”.  Tekst je objavljen u New York Timesu i nedavno preveden na srpskom portalu Detinjarije, a ja si ovom prilikom jedino dajem slobodu izdvojiti nekoliko pasusa.

 

Kako odgojiti moralno dijete?

Do druge godine, djeca postaju kadra da iskuse osjećanje moralnosti  i da razlikuju dobro od lošeg. Kako bi se potaknulo dobro ponašanje, istraživanja pokazuju, pohvale su djelotvornije od nagrada. Dok pohvala šalje poruku da je velikodušnost dobra sama po sebi, nagrađivanje može dovesti do toga da se dijete ponaša dobro samo radi nagrade. Ali, na koji način treba pohvaliti dijete kada pokaže prve znake dobrote?

Mnogi roditelji vjeruju da je važno pohvaliti ponašanje, a ne dijete, jer će u tom slučaju usvojiti ispravno ponašanje. Čak znam jedan par koji je toliko vodio računa o ovome da je govorio “To je baš bilo velikodušno” umjesto “Baš si velikodušna osoba.”

Ali, da li je ovo dobar pristup? U dobro smišljenom eksperimentu, znanstvenici Džon I. Grjuzek i Erika Redler probali su istražiti što se dešava kada hvalimo velikodušno ponašanje umjesto velikodušnog karaktera. Pošto su sedmogodišnjaci i osmogodišnjaci osvojili klikere i poklonili ih siromašnoj djeci, istraživači su polovinu djece hvalili tako što su im rekli “Baš lijepo što si dao neke od svojih klikera toj siromašnoj djeci. Da, to je baš bilo velikodušno.” Ostaloj djeci je pohvaljen karakter: “Izgleda da si ti osoba koja voli pomagati  drugima kad god može. Da, ti si baš dobra i velikodušna osoba.”

Nakon nekoliko nedjelja, kada su se našla u prilici da daju i dijele, djeca kojoj je pohvaljen karakter bila su velikodušnija od djece kojoj je hvaljeno ponašanje. Kada je hvaljen njihov karakter, djeca su dobrotu doživjela kao dio svog identiteta. Osvrćući se na svoje ponašanje, djeca su učila o tome tko su i kakva su: Ja sam velikodušna osoba.

Ovo je u skladu i sa novim istraživanjem koje je proveo psiholog Kristofer Dž. Brajen i koje pokazuje da, kada je moralno ponašanje u pitanju, imenice djeluju bolje nego glagoli. Kada treba djecu uzrasta od 3 do 6 godina uvjeriti da vam pomognu, imat ćete 22-29% više uspjeha ako ih potaknete da “budu pomagači” nego ako ih pitate “da vam pomognu”. Kada su djecu umjesto “molim vas nemojte varati” zamolili da “ne budu varalice”, varanje je smanjeno za pola. Kada naši postupci postanu odraz našeg karaktera, skloniji smo moralnosti i velikodušnosti. Vremenom, to postaje sastavni dio nas.

Pohvala postaje posebno utjecajna u kritičnim periodima u kojima djeca razvijaju snažan osjećaj identiteta. Kada su Grjuzek i Redler hvalili karakter petogodišnjaka, dobri rezultati nisu imali trajan utjecaj – izgleda da su bili suviše mali da bi usvojili moralnost kao dio svoje ličnosti. U slučaju desetogodišnjaka, razlika između hvaljenja karaktera i hvaljenja postupaka je iščezla – obje taktike su bile uspješne. Vezivanje velikodušnosti za karakter najuspješnije se ostvaruje oko osme godine, kada djeca počinju kristalizirati osjećaj identiteta.

Hvaljenje dobrog ponašanja samo je pola posla. I naše reakcije na loše ponašanje imaju posljedice. Kada djeca učine nešto loše, obično osjećaju dvije stvari – stid ili krivicu. Usprkos uobičajenom vjerovanju da su ove dvije emocije međusobno zamjenjive, istraživanje psihologa Džun Prajs Tengni otkrilo je da imaju veoma drugačije uzroke i posljedice.

Kada se stidimo, mi mislimo da smo loša osoba, dok je krivica osjećanje da ste uradili lošu stvar. Stid predstavlja negativan sud o osobnoj suštini, što je vrlo loše – on čini da se djeca osjećaju malom i bezvrijednom. Djeca koja se stide ili postaju agresivna, ili pokušavaju da pobjegnu od problema. Suprotno tome, osjećaj krivice podrazumijeva negativan sud o samom postupku, i možemo ga se osloboditi dobrim ponašanjem. Kada se djeca osjećaju krivom, osjećaju kajanje i žaljenje, suosjećaju sa osobom kojoj su naudila i pokušavaju ispraviti stvar.

Ukoliko želimo da naša djeca brinu o drugima, moramo ih naučiti da, kada nisu dobra, osjećaju krivicu umjesto stida.” (cijeli članak možete pročitati OVDJE.)

Daljnji komentar nije potreban.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Priroda društva



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.