Pozitivne osobine prisutne u ljudskoj prirodi nikada ne mogu uzrokovati negativna ponašanja u društvu, zato ih treba pažljivo uzgajati i njegovati još od ranog djetinjstva i mladosti, kako bi jednoga dana odrasli ljudi pravili manje historijske štete u povijesti vlastite nacije. U tom pogledu škole se trude, ali pomaka nema. Informacije se analiziraju i sintetiziraju, ali greške se ponavljaju. Negdje nešto koči.
Historija i povijest, kao jezični pojmovi u hrvatskom književnom jeziku, često se u govornoj upotrebi koriste kao istoznačnice, što je sa stanovišta stručne terminologije potpuno pogrešno. Povijest označava pojam pod kojim podrazumijevamo prošlu zbilju, a historija društvenu znanost koja se bavi istraživanjem te zbilje.
To je ona analitička, obrazovna strana stečenog znanja koja puža neki parcijalni uvid u životnu stvarnost. Ona odgojna, sintetička, izvodi međutim puno konkretnije zaključke:
U svojem užem značenju povijest podrazumijeva skup historijskih informacija o prošlosti ljudskog društva, koja predstavlja (mahom) sažetu kronologiju epohalnih gluposti endemskih primjeraka nekih rodnih plemenskih skupina koji su huškali na ratove i proganjali vještice.
Što u tom pogledu mogu učiniti škole da se takva povijest više ne bi ponavljala?
Problem očito nije mali. Dapače, u njemu se miješaju veliki otpori Zemaljskih i Nebeskih struktura. Ali bez obzira na svu njegovu svjetovnu i duhovnu složenost, koncepcijski odgovor na ovo pitanje meni se čini sasvim jednostavnim: Treba samo promijeniti raspored sati. Ne onaj tjedni, tekući, nego programski, u cijelom obrazovnom ciklusu – zaključno sa velikom maturom.
Ne mogu satovi iz Etike kasniti u programskom rasporedu za satovima iz Povijesti. Pa valjda se treba znati neki vremenski pedagoški red. Najprije odgoj pa onda obrazovanje!
Od kakve je društvene koristi poznavati povijesne činjenice, ako društvo u svojoj kolektivnoj svijesti nema razvijeni osjećaj za ljudske vrijednosti? Mogu li djeca ispravno razumjeti povijest prije negoli razviju osjećaje za moralno vrednovanje?
Nije li stvar naprosto logična?
Moralnost i etičnost ne poznaju vjeru, naciju i stranačku pripadnost. Zato njihova prisutnost u karakteru govornika lako pomiruje različita mišljenja i svaki razgovor pretvara u konstruktivan dijalog. A to je upravo ono čega nema.
Zašto smo onda ovaj dragocjeni školski predmet pogurali tek na margine izborne nastave u srednjoj školi (kao alternativu školskom vjeronauku), kada nam još od osnovne škole kronično nedostaje upravo njegove zdrave odgojne esencije, bez koje i sva akademska učenost – svjetovna i crkvena – postaje bezvrijedna.
Jer magarca možeš odvesti u Jeruzalem, ali magarac uvijek ostaje magarac.
