U jeku provedbe mjera gospodarskog oporavka kojima se na brzinu pokušava sanirati petnaest godina javnog rasipništva, Vlada očekivano siječe najprije tamo gdje su koristi u odnosu na troškove najmanje. Tako se odlukom ministra Kalmete od jučer privremeno, a prema svemu sudeći trajno, ukida promet na tri nerentabilne željezničke linije. Jedna je Sirač - Pčelić koja je išla preko Daruvara i jedina povezivala taj grad sa Zagrebom. Druga je Pleternica - Našice preko zabačenih brdskih sela za koja vjerojatno nisu čuli ni u HSS-u, a treća je Ličko Dugo Polje - Knin. Željeznica je trom i skup javni servis koji će država privatizirati, a onome tko je preuzme sigurno neće trebati nekakve pruge "po šumama i gorama" koje prolaze kroz sela u kojima jedva da još ima života.
Ni pogreba ni prosvjeda
U nedjelju su Daruvarčani na ironičan način ispratili zadnji vlak sa svoje stanice, uz limenu glazbu i zastave na pola koplja kao na pogrebu. U Pleternici, koliko znam, nije bilo sličnog protesta, iako je ukinuta linija koja je taj gradić spajala preko Našica s Osijekom. Ista je i ranije "preživljavala" iz političkih razloga i zbog domoljubnih sentimenata jer je usred Domovinskog rata bila jedina željeznička veza s Vinkovcima. Pleternički gradonačelnik i HDZ-ov saborski zastupnik Franjo Lucić nije galamio protiv zatvaranja pruge. Tek je ravnodušno zaključio kako će se sada "pogoršati veza prema Našicama i Osijeku" i poručio da se "u vrijeme krize mora štedjeti". Nema, dakle, ni logičnog prosvjeda ni lokalpatriotskog inata. Još se jednom pokazuje da je danas sve istočno od Zagreba metastaza koju namjesnički konzilij predvođen Šeksom ili Čobankovićem pogleda tek u predizbornoj viziti tješeći pacijenta da će sigurno ozdraviti ako prije toga ne umre.
Loše javno dobro
Karmine u Daruvaru i ohola ravnodušnost gradonačelnika Pleternice uklapaju se u sliku o nestajućoj socijalnoj državi koju je britanski politolog i povjesničar Tony Judt iznio u svom predavanju zimus objavljenom u časopisu The New York Review of Books pod naslovom "What Is Living and What Is Dead in Social Democracy?" Željeznice su, kaže Judt, kao i poljoprivreda i pošte, istodobno i ekonomska aktivnost i ključno javno dobro. "Svatko može upravljati željezničkom linijom koja donosi profit (...), ali što je sa željezničkim vezama do i od mjesta u kojima se ljudi voze samo povremeno? Nitko neće izdvojiti dovoljno novca kako bi platio ekonomski trošak takve usluge za one rijetke prilike kada će je koristiti. Samo zajednica - država, vlada, lokalne vlasti - mogu to osigurati. Nužne financijske subvencije ekonomistima će uvijek izgledati neefikasno. Naravno, bilo bi jeftinije iščupati šine i pustiti svakoga da se vozi svojim kolima". Ponekad se upravo rezanjem troškova stvaraju još veći pa nije zgorega, smatra Judt, uzeti u obzir da se osiguravanjem željezničkog prijevoza čak na linijama koje su neisplative, omogućava opstanak lokalnih zajednica i smanjuje zagađenje kakvo stvara cestovni prijevoz. "Željeznička stanica i usluge koje ona pruža tako su i simptom i simbol društva kao zajedničke težnje", zaključuje. Kod nas su zadnjih godina nestale mnoge zajedničke težnje. A napuštenih željezničkih stanica i praznih pruga bit će, čini se, sve više.
