(PETRU LUKŠIĆU ACI, 1948.-2008.)
Pitam se, dragi Aco, ima li smisla pisati ti pismo za koje nije sigurno da ćeš ga primiti, a koje možda neki neće razumjeti. No, otkako sam čuo tu vijest koju nitko ne prima ravnodušno - vijest o smrti - nemam mira i pišem ti dvije-tri stranice, zbog tebe, ali i da spasim dušu svoju. A sve se dogodilo slučajno. Ili nije? Bio je 11. lipnja, umro si u srijedu u 19 sati u virovitičkoj bolnici. Više nisu pomagala ni umjetna pluća...Među prvima sam, izvan obitelji, saznao za tvoju smrt jer je tvoja supruga krenula, nešto prije ponoći, s osmrtnicama u ruci, oblijepiti središte Virovitice. A nešto prije ponoći hodam, kada me noge mogu koliko-toliko nositi, ovim gradom udišući zrak koji mi kronično nedostaje. Razmišljao sam o mirisu lipa, o kralježnici koja, slično kao i kod tebe za života, jedva nosi ovo potrošeno tijelo, o tome kako je Virovitica u to vrijeme tiha, zaspala, kako joj nedostaje svjetla...Moj prijatelj, vlasnik restorana MFM ima istu naviku - protegnuti noge, prokomentirati protekli dan.
«Aco je umro!» rekla nam je tvoja žena Zdenka, prilazeći nam. Znali smo da se to mora dogoditi, ali učinilo nam se da se sve tragično, mukotrpno i bolno, dogodilo u trenu. Stao sam kao ukopan, krenuli smo dalje, ali nije moglo bez prisjećanja na tebe, druže školski, od davnih dana. Tvoja Zdenka, tvoja kćer Sonja, tvoja majka Zlata najbolje su te poznavali i znale su mnoge strane tvoje ličnosti, no ja te pamtim, kao što pamtim i gledam druge ljude, po tvojoj boljoj, možda i najboljoj strani. I voljan sam ti unaprijed oprostiti sve žešće riječi koje si mi uputio i pokoji nesporazum koje se zna dogoditi u pravom prijateljstvu.
Vezivalo nas je prijateljstvo i stoga me je vijest o tvojoj preranoj smrti potresla više nego što je uobičajeno. Šezdeset godina života nije neka starost i mogao si poživjeti još podosta godina da se nisi suočio s - rakom pluća. Znao sam za tvoju neizlječivu bolest, za «konačnu dijagnozu», slutio si je i ti, ali nadao si se da nije ona najgora - koja nemilice odnosi živote i kojoj nema lijeka. Nisam bio zadnjih najmukotrpnijih tjedana s tobom i pamtim te kako si samo prije mjesec dana izašao, svojim karakterističnim hodom, iz Plućnog odjela bolnice do klupe i kako smo razgovarali, pored ostaloga, o obilježavanju 40 godina od mature. Već nisi bio siguran da ćeš dočekati taj svečani datum, ali smo se obojica potiho nadali da će se to ipak dogoditi. A tada bi se ponovo prisjećali vremena kada smo znali što je to prijateljstvo, ljubav, razumijevanje i međusobno pomaganje. I dok si ti meni, kratkovidnom pomagao pucajući u svoju i moju metu na ocjenskom gađanju iz predvojničke obuke, ja sam na maturi napisao svoj i tvoj školski rad iz hrvatskog jezika. Danas znam dobro zašto si dobio samo prolaznu ocjenu, a ja najbolju iako mi se činilo da su i sastav za tebe i moj sastav bili jednako kvalitetni. Ocjene su se davale i na osnovu «minulog rada», a tebe učenje nije previše zanimalo i učio se tek malo više nego je potrebno za prolaz. Više te je zanimao život sam nego učenje o životu, društvu, zemljama, brojevima, formulama...
Kao što se danas prisjećam da si me kao mladić s više iskustva (bio si stariji godinu dana) upućivao kako ojačati mišiće rastezanjem federa i dizanjem utega, kako biti jak da bi se mogao ležerno šetati virovitičkim korzom i doskočiti onima kojima je bilo do svađe pa i tučnjava. Učio si me kako šarmirati i voljeti djevojke, na proslavi tvog rođendana u kući tvoje majke u Suhopolju prvi puta u životu saznao sam što je to žur (danas to zovu, smiješno mi, «party»!), pamtim kako su nam nedostajale djevojke odnosno da nas je muških bilo više nego ženskih, ali smo sve dijelili pa i djevojke za ples te večeri. Pamtim još i sada zvukove «Ponoćnog tanga» i glas Stjepana Jimmija Stanića, gramofon na kojem je trebalo malo-malo mijenjati ploče...I da ne bi gubili vrijeme tražeći nove, vrtjeli smo tu ploču malo češće... Pamtim taj tvoj rođendan, 17-ti ili 18-ti kao što pamtim i svoj u Virovitici, kada je otac tvoje djevojke dolazio oko ponoći da vidi što se događa u toj sobi gdje smo se vrtjeli u ritmu glazbe koja je dopirala, škripavih zvukova do našeg uha, kada smo gasili svjetlo da se ne vidi crvenilo na licu, trema koju smo imali...U to vrijeme bila je popularna pjevačica Elvira Voća i njena pjesma «Kupi mi malo cvijeća». I bilo je novih žureva i mnogo plesova u našim životima ali ti, iz mladosti, ostaju najduže u sjećanju, nešto što se pamti cijeli život. Bio si šarmer s pokrićem, vižljast, snažan sportski tip... Odlazili smo na Vincekovo u Bilogoru, snijeg, hladna zima.. Kuhali kobasice, zalijevali ih vinom... a onda ohrabreni činili koješta: neke su našli i u sijenu u obližnjem štaglju, a onda je trebalo skakati kroz prozore i tračati snijegom prema Virovitici jer domaćinu se nije svidjelo što radimo na njegovu imanju.. Ma, nije to bilo za nas koješta, nego za starije, one koji nisu shvaćali da dolazi - seksualna revolucija! Malo, vrlo malo nas je dotakla, generacije poslije nas imale su više sloboda, više pjesama, izlaske do kasno u noć, a mi smo mogli dobiti i ukor ako bi nas netko od gimnazijskih profesora zatekao poslije 22 sata na «korzu»...I tako, sklanjali smo se, poslije 22, a kamo nego u Gradski park, ako smo uspjeli nagovoriti djevojke da pođu s nama, «nevaljalcima»....Bio si mi bliski prijatelj u vremenima kada smo bili mladi i skloni rješavati nesporazume i snagom. Znao si tada reći: «Ne dirajte mi druga, ako napadnete njega kao da ste napali mene!»
Koliko si volio sport svjedoči i to da si i u danima najteže krize, shrvan bolešću, jedva govoreći, pitao: «A kako su prošli suhopoljski nogometaši?»
Život nas je jedno vrijeme razdvojio, ali često, kada bi navraćao u Viroviticu sreli bi se i razmijenili one uobičajene vijesti: kako kome ide, kako se snalazimo u životu koji je imao lijepih strana, ali i događaje koji su mogli u trenu poništiti stara prijateljstva. Ono se, pored svega održalo jer smo se razumjeli i bez mnogo riječi. Ti si se Aco na sličan način odnosio i prema drugima koje si volio, a oni su ti ljubav uzvraćali. I stoga si, pored ostaloga, i bio omiljen među prijateljima, poznanicima.. Vodio si nas u avanture na ekskurzijama, sjećam se u Velikoj si nas u pola noći sve iz razreda(prvi razred gimnazije) probudio i iskradali smo se nespretno u noć, tražeći neki otvoreni lokal u blizini izviđačkog doma...
I tako, godine su se nizale, na nekoj proslavi mature smo se našli, na nekoj ne... I te 2003. stjecajem okolnosti nisam mogao doći iz Beča, zapravo, nisam želio jer sam, zajedno s porodicom Weiss očekivao povrat nacionalizirane imovine u pravno čistoj situaciji kao suza.
No, izgubio sam - prijevarom - sudske sporove i nisam znao kako bi se osjećao u gradu koji mi, činilo mi se, nije bio sklon. Napisao sam pismo razredu koje nije javno pročitano jer je, navodno, bilo nezgodno... Ti si tražio da pismo pročitaš za sebe i vraćajući ga organizatorima proslave mature rekao si:
«Trebali ste ga pročitati pred svima, od riječi do riječi ga potpisujem!»
Da, bio si potomak kapitalističke porodice i znao si što znači privatno vlasništvo, da je ono neotuđivo, da na kraju i hrvatski ustav jamči njegovu nepovredivost...I sam si, zajedno s majkom, pokušavao vratiti imovinu, koja vam je bila nacionalizirana. Nije ti bilo teško ići protiv struje, iako si bio patriota, imao si svoje mišljenje, nisi prebrojavao krvna zrnca prijatelja i nisi se dao lako pokolebati. I to cijenim! A ma što o tebi govorili kada sam, pomažući si štakama, s mukom došao na pogreb u tvoje rodno Suhopolje, gdje si završio osnovnu školu, na mjesnom groblju našlo se toliko ljudi koliko ih obično ispraća ljude od imena i velikih zasluga. Svi oni koji su se sutradan trebali naći na proslavi 40 godina od mature na Gimnaziji, a bili su već tu, došli su te ispratiti. Na kolicima s cvijećem našlo ga se toliko da je jedva bilo mjesta za sve vijence i cvjetne aranžmane koje smo ti donijeli na posljednji ispraćaj. Pokopan si pokraj groba oca bez kojeg si rano ostao, još 1962. godine, jer poštovana je tvoja posljednja želja: biti pokopan u mjestu koje si volio i kojem si se uvijek i iznova vraćao i pokraj groba oca koji ti je u životu i pored nesebične majčine ljubavi, mnogo nedostajao.
I zajednički smo nosili križ bolesti kralježnice, ali sve te bolove nosio si stoički, prebrodio dvije operacije... Kada su bili neizdrživi znao si reći: «Da me nitko ne vidi povučem se tada u sobu i čekam da se bolovi koliko-toliko smire! Ne volim da me itko sažaljeva!»
Neki ti mogu prigovoriti da si izabrao rizičan način života, da si bio lola i bekrija, da si trebao biti ozbiljniji. Ali, to je bio tvoj put i tvoj izbor: i kartanje, i cigarete, i dobro vino, ponekad i nešto žešće... Živio si kraće nego ostali, ali si svoj život proživio na način da si ga uzimao s bolje strane, znajući u njemu uživati, «popio» si ga u jednom dahu, znajući možda da ti je On odredio kraću životnu stazu nego vršnjacima.
I zadnjih mjeseci tvog života kartali smo naš omiljeni preferans, kartašku igru za izabrane, uživljavajući se kao da su to partije života. Samo oni koji to znaju igrati, mogu znati koliko je umješnosti potrebno da bi se u toj igri pobijedilo.
Dragi Aco, dobio si nebrojene partije i bitke, ali ovu posljednju si izgubio kao što ćemo svoje zadnje bitke izgubiti svi mi smrtni i u rukama Božjim jer Bog, prije svih, određuje dužine naših putova... Ne znam što je sve pisalo na trakama vijenaca i cvjetnih aranžmana ali moj brat i ja odlučili smo se za ove riječi: «Profesoru preferansa Aci Lukšiću...
Tvoji najbliži ostali su bez muža, oca, majka bez sina...i pamtit će te kao onoga koji je imao svoj vlastiti put, ponekad su išli s tobom, ponekad ti i proturječili. Ali, svi mi drugi nosit ćemo tvoj šeretski osmijeh pred očima, tvoj stameni lik, sjećajući te se kao prijatelja i druga, sjećajući se najviše veselih zgoda, svega onoga dobroga i pozitivnoga što kratki i gorki život čini vedrijim i podnošljivijim.
Možda i sada, tamo gdje jesi, okružen si onima koji vole karte, koji znaju preferans i druge kartaške igre. Ne mogu ti pomoći da budem pisar kao što sam to nekoliko puta bio u starom hotelu Slavonija, do kasno u noć, ali znam sigurno jedno: ode ti, profesore preferansa, a kako se ta igra karta u troje, tvoje mjesto ostat će prazno, sve do onog trenutka kada se nađemo ponovo u troje, kao da igramo za novi život ili još jednu smrt...
Ode ti meni prerano, prijatelju i profesore preferansa Aco Lukšiću!
