Simbolično, na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, započeli smo objavljivanje feljtona „Velikosrpska ideologija i nacionalizam kao uzrok Domovinskog rata 1991. – 1995.“ autora prof. Borisa Ćalete-Cara, mag. ing. el., brigadira Hrvatske vojske u mirovini i umirovljenog profesora Hrvatskoga vojnog učilišta „Dr. Franjo Tuđman“ u Zagrebu. U prvom nastavku Od prosvjetiteljstva do nacionalnih država: Kako je nacionalizam mijenjao Europu razmatran je pojam nacionalizma, njegova različita značenja i odnos prema domoljublju i šovinizmu te ulogu nacionalnih ideologija u oblikovanju država i pokretanju povijesnih sukob. U nastavcima koji slijede autor će analizirati povijesne i ideološke korijene velikosrpskoga projekta te njegovu ulogu u pripremi i pokretanju agresije na Republiku Hrvatsku. Feljton donosi autorov pogled na razvoj nacionalnih ideologija, političke procese i događaje koji su prethodili Domovinskom ratu i obilježili razdoblje od 1991. do 1995. godine.
NACIONALIZAM IZMEĐU IDEJE NACIONALNE SLOBODE I TOTALITARNE ZLOUPORABE
Obično su nacionalizmi nejasni, u svom početnom stadiju neprepoznatljivi, i umotani u veliku nacionalnu i domoljubnu ideju. Ovome u prilog najbolje svjedoči izjava vojnika bošnjačke nacionalnosti (koji je služio vojni rok u tzv. JNA) na upit novinara za vrijeme rata u Sloveniji koji je izjavio Kako liberalni režimi s kraja 19. i početka 20. stoljeća nisu uspjeli osigurati dostojne uvjete života za široke narodne slojeve, korištenje nacionalističkih projekata preuzimaju desne totalitarne ideologije kroz različite pojavne oblike fašizma koje grade viziju sveopćeg idejnog jedinstva naroda, jednopartijske vladavine, militarizma i etatizma ( izrazitog miješanja države u svekoliki društveni i gospodarski život ).
Tijekom 19. i 20. stoljeća nacionalizam je glavna pokretačka ideja praktično svih pokreta za neovisnost od kolonijalnih gospodara, neovisnost od komunističkog totalitarizmom na području dijela Europe tijekom 1990-ih godina, dok i danas postoje snažni pokreti za nacionalnu neovisnost.
Ljevičarske ideologije su se u većem broju zemalja - od Indije za vrijeme Nehrua do Srbije za vladavine Slobodana, citiram: "oni se kao otcepljuju, a mi im kao ne damo". Iz ovog je jasno da mnogi građani tadašnje Jugoslavije, ali ni mnogi Srbi devedesetih godina nisu točno znali što se događa, te su čvrsto bili za očuvanje Jugoslavije, ali nisu shvatili ideju kakva Jugoslavija mora i može da izađe iz ratova na prostoru bivše Jugoslavije - kao Velika Srbija.
NASTANAK I RAZVOJ SRPSKOG NACIONALIZMA
Srpski nacionalizam možemo definirati kao pojavni oblik ideologije koja u sebi objedinjuje sve nacionalističke pojedince, organizacije i ideje kojima je zajednički cilj borba za Srbiju kao nacionalnu državu koja bi obuhvatila cjelokupni ili barem veći dio teritorija na kojima Srbi čine većinu, i/ili prostore na kojem Srbi žive u značajnoj mjeri, i/ili su u prošlosti bili dio srpskih državnopravnih entiteta. Srpski nacionalizam (u modernom obliku) nastaje kada dolazi do formiranja Srba kao moderne nacije na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće, odnosno u vrijeme oslobađanja Balkana od osmanlijske vlasti, a vođen idejama europskog nacionalnog romantizma.
Praktički radi se o srbijanskoj revoluciji pri čemu su srpski ustanici stvorili Kneževinu Srbiju koja je bila entitet u okviru Osmanskog Carstva, a poslije Berlinskog kongresa nezavisna država. Razna povijesna previranja i naslijeđa kroz koja je Srbija prolazila još više su produbljivala i jačala Srpski nacionalizam - Kraljevina Srbija, Balkanski ratovi, I. Svjetski rat, Kraljevinu SHS/Jugoslaviju, II. Svjetski rat, komunističku Jugoslaviju sa jugoslavensko/srpskom diktaturom, ratovi devedesetih godina na prostoru bivše Jugoslavije, sveukupno gledano kao kompleksno i jako bogato povijesno naslijeđe koje je oblikovalo srpski nacionalizam.
Ovdje posebno želim istaknuti istočno pitanje koje je u znakovitoj mjeri utjecalo na rješenje nacionalnog prostora Srbije, srpsko nacionalno pitanje a samim tim i znakovitoj mjeri na srpske nacionaliste. Iako je po Srpskoj narodnoj predaji Sveti Sava rekao (što nije točno da je on to rekao, već mu je pripisano) da Srbija nije na istoku a niti na zapadu, većina srpskih nacionalista je zauzela stav da je Srbija na istoku. Iako je zapadno od Carigrada, te pripada zapadnom civilizacijskom krugu, ali Istočno pitanje bilo je ključno za Srbiju.
Istočno pitanje možemo definirati kao kompleks problema i događaja u međunarodnim odnosima u Europi od kraja 18. do početka 20. stoljeća koji su izazvani borbom velikih sila (Habsburške Monarhije, Rusije, Francuske, Velike Britanije i Njemačke) za prevlast u onim zemljama jugoistočne Europe i Bliskog istoka koje su se nalazile pod osmanskom vlašću. Najjednostavnije rečeno to je pitanje opstanka osmanskog carstva i podjele teritorija među velikim silama nakon njegove eventualne propasti.
Najšire gledano Istočno pitanje je problem odnosa islama i kršćanske Europe. Istočno pitanje riješeno je na Berlinskom kongresu (Berlinskim ugovorom koji je potpisan 13. srpnja 1878. godine) na kojem je Srbija priznata kao neovisna država, koja više nije niti formalno bila dijelom Osmanskog carstva, te je izišla kao veliki dobitnik, naime Srbija je znatno proširena i dobila je četiri okruga koji su prije bili u sastavu Turske: Niški, Pirotski, Toplički i Vranjski. Srbija kao i druge zemlje Zemlje koje su ovim pregovorima dobile neovisnost trebale su preuzeti i dio turskog državnog duga, no to se nije dogodilo jer nikad nije postignut dogovor o tome kako podijeliti taj iznos.
Ova povijesna postignuća Srbije za Srpske nacionaliste bila su tek djelomično ostvarenje svojih nacionalnih ciljeva, s obzirom da je po njihovom shvaćanju uvijek veliki ili značajni broj Srba ostao pod stranom vlašću, odnosno van teritorija Srbije (pa nije iznimka niti državno-pravni teritorij SFRJ), što je dovelo do promjene karaktera srpskog nacionalizma koji prerasta u nacionalistički pokret i ideologiju koja se zalaže za mijenjanje državnih granica kako bi se Srpska etnička manjina koja živi na pojedinom području došle pod vlast države Srbije gdje čine većinu – odnosno dolazimo do maksimalističkih težnji Srpskih nacionalista za teritorijem (sa ideološkom gestom „gdje živi i jedan Srbin to je srpska zemlja“) .točnije do koncepta Velike Srbije.
Koncept Velike Srbije dovodi do sukoba sa nacionalnim idejama susjednih naroda i nacionalističkim mađarskim a kasnije bugarskim i hrvatskim koncepcijama, a kasnije sa albanskim, makedonskim i crnogorskim nacionalizmom. Nastankom Jugoslavije Srpski nacionalisti maskiraju svoje nacionalističke težnje u konceptu Jugoslavenstva sa težnjama da se sve etničke grupe i podgrupe koje žive na prostoru Jugoslavije i sa kojima Srbi dijele jezik uključe u srpski nacionalni korpus.
***
Boris Ćaleta-Car, mag. ing. el., brigadir je Hrvatske vojske u mirovini i hrvatski branitelj. Kao pripadnik Zbora narodne garde, časnik Zapovjedništva 1. operativne zone Osijek i pripadnik 3. gardijske brigade „Kune“ izravno je sudjelovao u ratnim događajima na području Slavonije tijekom Domovinskog rata.
Profesionalno iskustvo poslije je prenosio kao profesor operacija i operativnog ratovanja na Hrvatskom vojnom učilištu „Dr. Franjo Tuđman“ u Zagrebu, gdje je sudjelovao i u izvođenju nastave iz vojne povijesti. Bavi se proučavanjem i pisanjem o Domovinskom ratu, posebno o ratnim zbivanjima u Slavoniji i Bitci za Vukovar, kojoj je posvetio opsežan feljton.
Kao umirovljeni visoki časnik Oružanih snaga Republike Hrvatske 2022. godine primio je časnički bodež i zahvalnicu predsjednika Republike za časnu i uzornu službu.
