Bila je subota poččetkom ožujka kada sam odlučio pohoditi Štednu da prisustvujem koncertu jednog, meni novog i nepoznatog virovitičkog sastava, koji na uspavanoj virovitičkoj sceni kada su u pitanju bendovi, nakon zamalo četvrt stoljeća od Vatrina prvijenca Između nas ima promociju albuma znakovitog naziva Sunce izlazi na zapadu. Čiji najavni singl i spot Pričala si mi slučajno pronađen na Youtube kanalu me doslovno udario u glavu vrativši me u te neke mladenačke dane nabrijane glazbe popraćene ritmovanom trešnjom glave i odobravanjem prstima koji su prikazivali rogove!
I tako je sve počelo.
Čim sam poslušao uvodni dio koji je odmah ukazivao na stil, autorski rukopis i ono čvršće, rokersko bilo – to je bilo to! Pjesme su se redale a Contra je kontra svih mojih zamišljanja i očekivanja doslovno peglala. Basist Halužan je kao lik iz Harry Poterra katkada potpuno miran poput spomenika a onda zaigran kao čigra koji svojim magičnim prstima vedri i oblači vizualnu i zvučnu sliku benda. Korpulentni bubnjar Moslavac je tako energično i jako lupao po dobošima i činelama kao da u prostor dolazi kakva apokalipsa koju treba otjerati svojim učinkovitim udarima. Pjevač Mihelčić u pristupu ležeran, glasovno svojstven i sugestivan a svirački na nivou pravog frontmena iako svojom pojavnošću i nastupom nitko ne bi pomislio da je vođa kvarteta. Ritam gitarist Obadić je na kraju redoslijeda i najviši među njima koji djeluje, Johnny Štulić bi rekao ''nekako usukano'' ali to je samo naoko prvi dojam koji nipošto nije takav jer čvrsto stojeći na pozornici s malo pognutom glavom prekrivenom kapuljačom i klimajući on je taj pažljivi, kontrolni mehanizam da sastav, ritam i zvučna slika štima – govoreći mojim slobodnim zapažanjima koja mogu i ne moraju biti točna.
Nije prošlo ni mjesec dana kadli u istom prostoru i na koncertu Ohio Banda u svojoj blizini ugledah potonjeg frčkavog aktera kako plješće, navija i podstrekuje svoje puno starije glazbene uzore i kolege a jednako tako bješe na koncertu Vatre i Dečakove ekipe pa kad mi je još napomenuo da me preko nogometa zna još od prije trideset godina (?!) zbog čega mi dotaknuo ego i ujedino pukla teška nostalgija s nadošlom mišlju da se takav podatak ne propušta.
Antonio Obadić Tona je iz Male 'ličke i firtla na istoku grada koji je svojim razmišljanjima, školovanjem i društvenim poslanjem oduvijek gledao na zapad pa tako ta poveznica s naslovom njihova albuma prvijenca izgleda mi nije slučajna. Rekao bih da ima neka tajna veza.
Boraveći kao mali kod rodbine u Gradini pregledavao je i slušao rock velikane Black Sabbath, Led Zeppeline, Doorse, Floyde zahvaljujući ujacima i njihovim fonotekama koji su ga nutkali i objašnjavali mu tu rock historiju.
Prvi pamtljivi zvuk nekog instrumenta je također iz tih najranijih dana i bila je violina pokojnog dide Šimić Mate koji je bio samouki svirač i imao je svoju bandu muzičara koji su nastupali po kirvajima, svatovima, rođendanima i ostalim zabavama po čitavom širem zavičaju putujući tih davnih dana i kolima s platonom sve do Sladojevaca. Tu je zanimljiva i znakovita ova istina.
- Slušajući didu kako doma vježba ta njegova violina mi je nekako previše zavijala i cijukala pa sam, obzirom da sam bio radoznao, i pogotovo kada Mate u sobi nije bilo, sam sebi bez gudala prstićima prebirao po žicama zamišljajući da je to gitara i imajući već tada nekog smisla ili glazbenog dara! Zbog kojega mi je majka Nada kupila gitaru u Mađarskoj a onda i upisala u Glazbenu školu gdje me učio pokojni Radniković Vlado. Tamo sam upoznao svoje kolege iz prve postave benda od kojih je 2001. godine nastala ta prva Contra. (Matej Mihelčić, Antonio Obadić, Goran i Tihomir Moslavac te Kugler). Prva električna gitara je bila crveni Fender s 25 watnim pojačalom s kojim sam doma vježbao. Od gitarista najviše mi se dojmio Kurt Cobain koji je naizgled bio jednostavan ali nije jer mu je kao ljevaku sve bilo kontra. Od naših bendova totalno sam se zarazio zbog Majki i Gorana Bareta s kojim sam se od ushićenja nakon koncerta koji je održan u bašći Doma HV upoznao. Poslije su došli kao nadogradnja koncerti Iron Maidena, White Snakea, Slayera, Metallice i drugi manje poznatiji, što doma što po Europi.
U ta vremena krajem osamdesetih i početkom devedesetih drukčije se nego danas igralo, družilo i razmišljalo pa je tata Josip, rodom iz Mikleuša, upisao sina kako bi zaigrao nogomet na tadašnjem Borcu a današnjoj Vegeški,no, pošto je bio malešan i krhak uvidio je da to nije za njega I odustao nakon pola godine treniranja. Kada je poslije dobio prvu košarkašku loptu posvetio se obližnjim koševima u susjedstvu u sklopu Brlića gdje su ga zapazili vršnjaci s kojima se igrao ali i stariji, poznati klupski košarkaši koji su tu basketarili predloživši mu da se u KK Viroviticu učlani.
- Tu na tom mjestu koje smo mi zvali Bronks jer je tu bilo košarkaško, odbojkaško, rukometno i veće nogometno, travnato igralište skupljala se svakojaka družina od ručka ili kasnog poslijepodneva do navečer pa si se morao svojski izborit da bi upao i igrao bilo čega. Baš kao u pravom američkom, zapravo, njujorškom Bronxu! Bili su tu: Bruno Rendulić Cigo, Josip Arvai, Josip Pacaloš, Boris Bjelobaba, Denić Tomislav a od starijih Badža, pokojni Kićinbaći, Koledić… zaozbiljno se igralo tri na tri i bez milosti. Kad su nama školarcima došli ljetni praznici nitko nije htio ić' na more pa da duže izostane! U klubu sam bio u kadetima, juniorima pa sve do seniora koji su bili B-1 ligaši i prvaci od kojih sam se oprostio zbog studiranja u Opatiji. Prvi treneri su mi bili Krešo Prokl, Goran Kozlinger i Dalibor Pocrnić a u seniorima legendarni Mikulić Stjepan i osebujni Dražen Lukša! Bila su to dobra vremena iako je bilo organizacijskih i drugih problema. Zidar, Gverić, Rendulić, Jesenković, Sabljić, Zadravec, Vajagić Dragičević, Janus, Krajinović, Nađ, Kečkiš, Palm, Klasić, Petrović, Stanić, Denić… Tu su još neizostavni Ferenčevići… Ne mogu ne spomenut košarkaško igralište na Bikani koje sam također s košarkaškom loptom pohodio… Ata je uvijek bio tamo na nogometnom i općenito me naš virovitički sport zanimao.
Onako uspravan, dobroćudan i dokazano svestran, Antonio je zapravo sveprisutan i kao takav ima još jedan postulat za kraj koji je njegova najvažnija misao.
- Meni je jako važno da se družimo i da se podržavamo svi zajedno. Da nema podmetanja i zle krvi te da bude što više bendova koji sviraju i nastupaju i neka nam se svima pruži jednaka šansa…
