U ratom razrušenim selima pod Papukom život se vrlo sporo vraća. Prije dvije godine stanovnici Sekulinaca, Gornjih Meljana, Dobrića, Đurčića i drugih mjesta ponovno su dobili struju, no autobusi još ne voze, nema trgovina, a obnova ratom uništenih kuća vuče se puževim korakom.
Ne toliko zbog sporosti države već nedovoljne volje izbjeglih srpskih stanovnika koji se pod Papuk nerado vraćaju zbog ratnih strahota što su se ovdje dogodile, te zbog gotovo nikakvih uvjeta za preživljavanje. Obećanja političara i gospodarstvenika, o višemilijunskim ulaganjima u razvoj gospodarstva i novih radnih mjesta, ostala su samo slovo na papiru, a kako stanovnici nemaju posla, poglavito se živi od rada u obližnjim i daljim gradovima ili teško preživljava od male mirovine.
U selu Sekulincima od prijeratne idile ostala je tek nedirnuta priroda. Prije rata je u stotinjak kuća živjelo gotovo 300 stanovnika. Živjelo se dobro od teškog rada u šumarstvu, obližnjem pogonu kombinata Gaj u Voćinu. Na svakih pedesetak metara u selu danas je, međutim, obnovljena pokoja kuća, a u Sekulince se vratilo desetak starih, umirovljenika. Kažu, vratili su se da svoje posljednje dane života provedu na svojoj djedovini.
- U izbjeglištvu smo proveli 15 godina. Selili smo se od Golubinaca do Fruške gore. Svašta smo preživjeli. Da nije bilo toga rata, mnogi bi mještani Sekulinaca dulje poživjeli. Ovako, umirali su od bolesti, od tuge za svojim Papukom - kaže Marko Tomašević (72), koji se sa suprugom Radojkom (65) u obnovljenu kućicu u Sekulince vratio prije dvije godine.
Selo je nekada bilo poznato po čuvenim šljivicima, a mještani su godišnje znali «ispeći» i više od 50.000 litara kvalitetne šljivovice. Danas je šljivike «progutao» korov, a od voćaka dobro su se održala tek stabla starih sorti jabuka kojima nije potrebna kemijska zaštita. Ne otvore li se u voćinskom kraju ubrzo novi proizvodni pogoni i nova radna mjesta koja bi privukla mlade obitelji, nove tek izgrađene kuće u selima pod Papukom za koju će godinu postati ruševine.
