Skladna zemlja polutame, roman u nastavcima
XII. Poglavlje
Već su mjesecima poput vječne vatre Ignedisa svađa i razdor plamtjeli u Andrijinoj obitelji, često hranjeni njegovim gnjevnim izljevima nezadovoljstva i napadima zavisti čiji je otrov poput najcrnjeg zla izbijao na vidjelo i ugrožavao sve oko njega. Bez predaha se borio sa beznađem i bezvoljnošću koje su ga sve jače gurale u tamu i tjerale da potpuno, konačno i nepovratno odustane od svega što je ikad za njega postojalo. Već je tjednima bio otuđen od svoje obitelji te Silvija od njega dugo nije čula niti jednu iskrenu i ljubaznu riječ, čistu od bijesa, prijezira i tjeskobne bezvoljnosti. Sada je pak bio prisiljen ostaviti svoje zabrinute roditelje da se grčevito hrvaju s nepodnošljivom neizvjesnošću sve dok ih vlastiti strahovi ne slome. Umjesto da se vrati u dom gdje mu je godinama bio pružen lagodni život, on nezahvalno zakorači u zapušteno dvorište svoje ostarjele susjede Klaudije, mirno i sablasno kao da je u njemu vrijeme odavno stalo. Nekoć raskošna i šarolika stabla koja su u jesen donosila bujne i sočne plodove sada su bila ostavljena i prepuštena vlastitoj sudbini, gušena gustim i neprozirnim zidom zapletena granja i sasušenog lišća zarobljenog u tami, a ona prelijepa vojska cvijeća čije su pršteće boje prije puno godina svakome oduzimale dah, bijaše svedena na trule stručke kaotično posložene u suhoj travi. Očajni Andrija nije niti primijetio silnu turobnost dvorišta u koje je kročio jer njegova je duša bila u puno gorem stanju, već je jedva smogao snage pokucati na trošna vrata Klaudijina doma, ne osvrćući se oko sebe.
-Tko se usudio ometati me u popodnevnom snu!?-čangrizava i bezobzirna starica odmah je istresla svu svoju zlovolju na snuždenog i uplašenog mladića koji je poput bespomoćnog djetešca tražio njenu pomoć i utjehu, no kad je ugledala Andriju kako se neodlučno okreće spreman odbaciti svoju posljednju priliku, ipak mu se smiluje primivši ga u svoj dom. Sivo i beživotno lice zračilo je puno većom bezvoljnošću i pesimizmom nego prije dugih dvadeset godina kad ga je Andrijina majka posljednji puta pogledala, a bore koje su se još davno doimale dubokima sada su uistinu pokazivale nered njenih misli i neizlječivu bolest tjeskobe što joj se u ranoj mladosti uvukla u dušu.
-Sad vidim tko si i želim da ipak uđeš. Dugo se nisam srela sa svojim dragim susjedima. Ne znam kad su sve te godine prošle.- govorila je ljubazno promuklim i hrapavim glasom, hropćući glasno iz svojih sivih, čađavih pluća zagađenih kobnim dimom tisuća i tisuća cigareta. Ipak, nije imala dovoljno ljubaznosti da ga pozove u svoje odaje, već su samo stajali u zadimljenom i teškom zraku sjenovitog hodnika, u predvorju Klaudijine bezlične kuće, melankolične, sjetne i turobne poput njezina raspoloženja.
-Znam da me vrlo slabo poznajete i da niste u dobrim odnosima s mojoj obitelji, ali vi ste mi jedina nada.- zavapi Andrija kad da se obraća svojoj najvjernijoj zaštitnici, ne shvaćajući da se iza prividne ljubaznosti krije narav koja ga neće izliječiti niti mu olakšati muke, nego će bespovratno razoriti svu njegovu sreću i uništiti ga do kraja.
-Toliko sam toga priželjkivao i za svačime žudio. Nakratko sam se i nadao da ću se spasiti od besmislenog života, ali sam shvatio da su sve to iluzije. Svi koji su nekad cijenili moje slike sada se na njih više ne obaziru. Uspjeh koji sam želio čini se nemoguć! Bio sam uz jednu djevojku u najtežim trenucima i činio sam sve za njezinu ljubav, ali i ona me je odbacila. Ne znam dokle ću moći podnositi razočarenja i trpjeti neostvarene žudnje!- sve jače je lio suze, jadajući se iskrenije i prirodnije nego ikad, a na licu njegove dvolične susjede počne kao prije dvadeset godina izvirati zlobni i pokvareni smiješak te je bila spremna srušiti njegove ionako urušene ideale.
-Zašto se meni jadaš? Nemaš li obitelj kojoj se možeš povjeriti? Ili možda roditelji više nisu uz tebe!?- kao da je znala za njegovu tešku zavadu s obitelji, Klaudijina usta zabljesnu odvratnim sadističkim osmijehom pa je bilo jasno da će svakoga časa zariti užareni nož riječi duboko u Andrijine svježe rane.
-I oni su me iznevjerili jer ne shvaćaju što želim. Jednostavno ne prihvaćaju da sam nezadovoljan i nesretan! Uvjereni su da mi je u životu predobro pa više ne znam što bih želio.- sve jače se trudio pokazati Klaudiji svoju bol, no njegov očaj kao da je bio neophodna hrana za staričin izopačeni um pa ga je zato tjerala da sve očajnije i upornije ponavlja što ga tišti, sve dok strašna zloba konačna nije prsnula iz njezinih usta, pokazavši njeno pravo lice.
-Zašto misliš da si zaslužio sreću i mir!? Kad ćeš već jednom shvatiti da je nesreća bit života i da nikad nećeš riješiti svoje probleme!? Možeš se samo do zadnjih snaga boriti da ti ne postane još gore. Nije ti suđeno biti s djevojkom koju voliš jer ti sreća jednostavno nije naklonjena! Pomiri se s tim!- Andrijina je duša venula posipana moćnim demonkinim otrovom, a um su mu ispunjavale misli o bespovratnoj i najgoroj odluci za kojom posegnu mnoga očajna ljudska bića. Došao je trenutak kad više nije mogao izdržati da ga sudbina tako besramno gazi i baca na dno kad god počne polagano puziti ka spasonosnoj površini te mladić zaurla poput luđaka i izjuri iz doma licemjerne zmije izgovorivši svoje konačne riječi.
-Zbog tebe me više neće biti, bezobzirna zmijo!-povikne prema zapanjenoj Klaudiji i istrči na ulicu preplavljen agonijom, uputivši se zadnji put do kobne livade gdje su rođene njegove najljuće nevolje. Prvi puta u nekoliko desetljeća iz suhih i sivih Klaudijinih očiju poteče krupna suza, a njeno mrtvo i kameno srce oživjelo je ispunjeno sažaljenjem jer čitavog je života širila vlastitu tjeskobu na tuđe duše, ali smrt očajnog mladića nije imala snage nositi na savjesti. Ležeći ukipljeno na samome rubu Daruvara, mistične klupe snažno su zaokupljale Andrijinu pažnju čak i u vrijeme kad je njegov um bio obavijen nezamislivo gustom maglom čemera i kad mu je jedino htjenje bilo odreći se vlastitog postojanja. Još od one sudbonosne večeri kad je upoznao dražesno žensko stvorenje, jadnik se nije usudio položiti svoje tijelo na njihov hladni kamen jer su od tada zračile nekom nepobjedivom aurom koju jednostavno nije umio nadvladati. No, podsvjesno je znao da će ta drevna postolja biti vrlo značajna za njegovu sudbinu pa ih nije mogao zaboraviti koliko god se trudio zanemariti njihovo prisustvo. Iza njih je stajala gusta šuma puna kaosa u koju kao da godinama nitko nije kročio, a njen sablasni ulaz kroz kojeg je tek povremeno prodro poneki tračak svjetlosti bio je opasan nesalomljivim zdanjem satkanim od oštrog kupinovog trnja. Unatoč golemim tajnama koje je čuvala u svojoj unutrašnjosti i neobjašnjivoj tami što ju je ispunjavala, ta je daruvarska džungla za Andriju sada bila uistinu nevažna jer pažljivo je motrio put smrti na kojem je htio okončati svoj život. Između starinskih klupa i guste bukove šume, livadu je nemilosrdno presijecala zahrđala i korovom obrasla željeznička pruga, naizgled mrtva i odavno napuštena. No, usamljeni je Andrija ondje proveo mnoge svoje turobne večeri, boreći se sa vlastitim tlapnjama i nedoumicama bez ikoga tko bi mu pomogao pobijediti samoga sebe pa je zato dobro znao da svakoga dana njome u isto doba protutnji nezaustavljivi vlak, razarajući i rušeći sve pred sobom i ne pitajući tko sve mora pasti da bi njegov prolaz bio ostvaren. Odluka na koju ga je prisilila tvrda i nepopustljiva sudbina sada je bila čvrsta i stroga poput nepromjenjivih atrofolskih granica pa je zaluđen trenutnim bijesom i tugom bio spreman odbaciti cijeli svoj život, ne pomišljajući na odustajanje od jedinog mogućeg rješenja. Moćni kotači gromoglasnog vlaka u samo jednoj sekundi će ga izbrisati iz stvarnosti poput nestalne sjenke i odjednom će njegove brige nestati bez ikakve boli. No, nije bila čvrsta i nesalomljiva samo Andrijina volja jer podmukli atrofolski car donio je još jednu presudu od koje nije kanio ni pod koju cijenu odustati, premda bi ga zbog nesretne sudbine u budućnosti mogla stajati prijestolja.
-Drska demonko! Nisi uspjela izvršiti svoj zadatak i zato se nemaš pravo nadati mome oprostu! Trebala si Vulisardovo postojanje učiniti što težim, jad što većim, život što dosadnijim, a muke što gorima! Ali umjesto da si ispunila moje naredbe ti si ga otjerala u propast i navela na konačni bijeg od kazne koja mu je suđena i koja ne bi smjela biti izbrisiva! Zato ćeš dočekati krvavu smrt, a tvoja će duša polako propasti u grotlo Ignedisa!-ne imajući razumijevanja za prirodni tok zemaljske stvarnosti i Andrijinu slobodnu volju koju ona nije bila u stanju promijeniti, zavapi gnjevnim zvukom nečujnim za mirne atrofolske duše, koji je dopreo tek do jednog njegovog podmuklog demona- sablasnog Ilije.
-Čuj me, vjerni Ilija! Već si njezina mladića poslao među nepostojeće i on sada služi mojoj razornoj paklenoj vojsci. Sada je vrijeme da i njegovu dragu Antonelu kazniš za neposluh i oduzmeš još život, kako bi mogla polako propasti u pakao!-zastrašujuća blijeda ukaza odgovorna za tragediju koja je zadesila jadnu Antonelu odmah posluša zapovijedi Velikoga Suca te napusti bogatu gozbu gdje se dugo gostila skrivena među ništavnih sjenkama nepostojećih. Uspjevši se na carevo prijestolje ukočenim kretnjama živoga mrtvaca, buljeći u prazno svojim odsutnim pogledom bljedunjavo sivih očiju, neustrašivo skoči s vrha vječitih kamenih stuba te se u padu hitro zavrti pretvorivši se u magloviti vrtlog. Uzdignuvši se s hladnoga podnožja neuništivog trona zla, poleti prema dalekom atrofolskom svodu te prijeđe u surovi zemaljski svijet, nezaustavljivo prodrijevši kroz gustu modru plazmu. Još će jedan trik providnosti učiniti događaje neizvjesnima i nepredvidljivima jer povrijeđena i zbunjena Antonela čije su želje bile nasilno promijenjene nadnaravnim silama još nije kanila od svega odustati, a Andriju ipak nije imala snage tako naglo odbaciti. Kad se u kasno popodne ponovno približila sudbonosnom mjestu gdje ju je Andrija strastveno poljubio, prizor koji je iz daleka vidjela odmah joj se učinio stravičnim.
-O ne! Što sam učinila! Možda si jadnik želi oduzeti život zbog mene! Sad je vrijeme da mu se za sve odužim i spasim ga od onog najgoreg! Moram mu odmah pomoći!- zavapi poletjevši poput lake ptice, dok se njeno anđeosko tijelo milo i skladno njihalo pod naletima toplog ljetnog vjetra. No pred Antonelom se iznenada ukaže stravični lik ukočenog demona koji podigne svoj teški mač prema njenim nježnim grudima, kaneći ju sasjeći u jednom slabom zamahu.
-Sada ti je odzvonilo, demonko!- uspaničenoj se djevojci zastrašujući stranac obrati usporenim glasom, izrekavši zagonetne i nerazumljive riječi koje jadnica nije shvaćala, jer bila je nesvjesna izopačenog i nečasnog poslanja koje joj je Egzufrijelj namijenio.
-Upomoć! Što opet želiš od mene!? Zašto me tako zoveš!? Luđak me želi ubiti!- uzalud je u pomoć dozivala lijene daruvarske žitelje što su u sparno ljetno popodne bili kukavički skriveni u svojim domovima, čekajući da se paklena vrućina smiluje. Unatoč svemu, život joj nije bio posve izgubljen te je imala šanse obraniti se čak i protiv bespoštednog silnika s onoga svijeta. Ponesena jetkim predosjećajem najgorih mogućih zbivanja, u pohod je sa sobom ponijela smrtonosni bodež čija je oštrica bila strah i trepet svim smrtnicima. Odlučno zamahne prema Ilijinu čelu hranjena snažnim porivom za osvetom, a bolna sjećanja na nedavnu Marijanovu smrt činila su je tako bijesnom da je postala sposobna suprotstaviti se čak i neusporedivo moćnijem neprijatelju. Ovog je puta njena oštrica presjekla samo vrući zrak, poštedjevši lice demonske spodobe, no već sljedećim zamahom Antonela snažno zareže njegovo rame te on gnjevno zareži nasrnuvši na krhko žensko stvorenje svom svojom moći. Bahato zakorači prema tom drskom slabašnom biću koje je prezirao te munjevito zamahne mačem odrubivši bijednici glavu. Očajnom se Andriji učinilo da u daljini čuje zvonki zov svoje nezamjenjive ljubavi pa zamisli njene sočne usne kako izgovaraju njegovo ime i anđeoske oči kako gledaju prema njemu žudeći za pomirenjem. Ispunjen nadom, pristane posljednji puta odgovoriti upornom zovu neisplativog zemaljskog postojanja, no kad je nakon dugog oklijevanja konačno smogao snage osvrnuti se oko sebe, iza njega su samo muklo plesale žućkaste travke, oponašajući ludilo koje ga je spopalo zbog nepodnošljive tuge. Očaravajuće demonkino tijelo već je nestalo s livade, a nemilosrdni se demon podlo sakrije u travi, nastojeći izbjeći svaki Andrijin pogled. Vlak se polako približavao, prodornim zvukom najavljujući Andrijino smaknuće, a iznad mjesta gdje je malo prije pala Antonelina glava sada su odjekivale sablasno tihe riječi.
-Gdje sam!? Što se sa mnom događa!? Čini se da propadam sve dublje i dublje! Oko mene je samo mrak...-dok su se njeni zastrašujući vapaji polako gasili, približavajući se sumornoj i zagušljivoj zemlji Paklene Vlasti, na naslonu drevne kamene klupe jedna gotovo neprimjetna točka počne prodorno svjetlucati, sve dok iz nje ne počnu sukljati brojni snopovi sunčevih zraka. Ubrzo je na njoj sjedio zadihani, znojem obliveni mladić vrućeg crvenog lica, uznemireno se osvrćući prema kobnoj željezničkoj pruzi i očajnički se trudeći upiti iskonsku svježinu netaknute prirode, čiji blagi miris nikad nije bio u stanju osjetiti. Divovska kola smrti već su se opasno primicala svojoj bijednoj žrtvi, a Andrija čvrsto i odlučno napne sve udove, tvrdoglavo iščekujući da bespovratno proteku posljednje sekunde njegovog postojanja. Već je bilo sigurno da mu je sudbina zapečaćena i sada ga ništa više nije moglo spasiti od krajnjega pada, no u trenu ga preplaši napeti i uznemireni glas tajanstvenog muškarca koji će postati njegova jedina nada.
-Ne smiješ još otići! Ako sada odustaneš, bespovratno ćeš propasti!- zagonetne riječi prožete istovremeno neizvjesnošću i euforijom prenu Andriju iz blagoga transa te on inatljivo krene prema pruzi kako bi se konačno bacio pod kolosalne kotače, ne dopuštajući ikome da se upliće u njegovu odluku. No, dosjetljivi stranac pojuri ka Andrijinim leđima i baci se na njega toliko silovito da obojica prolete iznad pruge poput vjetrom nošenih listova te posrnu na sag satkan od meke žute trave iz koje je ljetna suša isisala i posljednju kap života. Divovski je krvnik prohujao iza njih poput nevidljiva vjetra i uskoro se njegov zvuk izgubio u daljini daruvarskog ljetnog pejzaža.
-Ostavi me na miru! Kako se usuđuješ zadržavati me u svijetu gdje se osjećajem nesretno i zarobljeno! Ti si za mene samo nebitni stranac!- pun istinskog prijezira i inatljive srdžbe protkane bijesom, obrati se zaluđeni Andrija nedužnom dobročinitelju koji mu je spasio život. Iz njegovih očiju više nisu niti tekle suze jer snažni osjećaji koji su ga preplavili već su odavno prezreli očajno i čemerno stanje. Hladan i priseban, nastojao se poput nepravedno osuđenog stvorenja pod svaku cijenu iskrasti iz beskrajne tamnice postojanja.
-Ne shvaćaš ništa! Nisam ja onaj koji te zarobio...-dok je nepokolebljivi Andrijin spasitelj samo nastavio nizati mnoštvo neshvatljivih besmislica, izgovarajući ih svečano poput neprocjenjivih mudrosti, iznad njegove glave iznenada projuri smrtonosna željezna oštrica, nasilno i bučno razgrćući zrak kroz koji se probijala.
-Nećeš mu otkriti smisao stvarnosti! Već si jednom pokušao zadirati u nedodirljive careve tajne i tada je tvoj pokušao neslavno završio. Okrutni stražar atrofolske granice porazio te prije nego što si išta stigao otkriti. Sada ću te ja zaustaviti!- zagrmi izopačeni demon Ilija te sablasno zareži stisnuvši svoje trule crne zube usađene u duboka blijeda usta iz kojih je neprestano isparavao odvratni zadah smrti. Prije nego što mu je moćni demon stigao nanijeti razorni udarac, Anfolije nasrne na njega svojim zlatnim bodežom te jednim zamahom zarije sjajnu oštricu u crno Ilijino srce. Iz bijelih ljuščica njegovih hrapavih i ružnih prsa prosuklja teška i gusta para, a dok ga je zlobna magla polako okruživalo, tijelo mu nestane poput kratkotrajne more, iznenada se pretvorivši u ništavilo. Da je zagonetni stranac oklijevao i sekunde dulje, Ilijin bi ga gnjev satro jednako bespoštedno i nemilosrdno kao što je i jedno krhko, bespomoćno žensko stvorenje maloprije gurnuo u pakao. Ipak, mistični je dobročinitelj posjedovao neobjašnjivo borbeno umijeće, zračeći aurom vječnoga ratnika koji je sudjelovao u epskim bitkama između svjetova, stječući iskustvo kakvo je nemoguće pridobiti u zemaljskom životu. Preplavljen strahopoštovanjem, divljenjem i toplim osjećajem sigurnosti koji već dugo nije obuzeo njegovu dušu, Andrija počne sumnjati u besmislenost njihova susreta te odluči odgoditi svoj kraj kako bi ga još jednom poslušao. Dok mu je pronicljivi borac odavao nebrojene tajne, sipajući u njegov um mnoštvo nezamjenjivih mudrosti i hvalevrijednih spoznaja, bezvoljni je Andrija samo šutio i zapanjeno ga gledao, a u njegovu dubinu polako i neprimjetno počne navirati nada i volja prožeta srećom na koju je odavno zaboravio, ostavivši ju na bujnim Antonelinim usnama.
-Ne sjećam se kada su moje nevolje počele jer davno sam razotkrio sve detalje mračne istine koje nisam smio biti niti svjestan. Prije nego što sam odlučio spriječiti te u besmislenom činu, začuo sam nesavladivi zov sudbine i pojavio se pomoću moćne čarolije na ovoj zabačenog livadi, iskoristivši moći kojih nisam bio niti svjestan. U glavi mi je odzvanjala sablasna kletva bačena iz usta pakosne starice, a u mojim se mislima pojavio lik licemjernog i nemilosrdnog cara, tako stvaran i snažan da sam bio uvjeren kako je susret s njime dio mojih sjećanja. Davno razotkrivena zagonetka ubrzo mi se iznenada vratila i sada sam spreman odati sve što je taj zlotvor stoljećima skrivao. Jednom sam proveo devet mučnih desetljeća zarobljen u zemaljskom životu jer sam njegovim carstvom potajice širio sve duboko skrivene istine, a on je otkrio moje nakane i okrutno me osudio ne davši mi priliku za iskupljenje. Tada sam život proveo u neznanju i dočekao kraj ne požurujući smrt, jer bio sam kukavica koja nije imala hrabrosti osloboditi se tih teških okova. Čim sam pao natrag u nepostojanje, moje se pamćenje vratilo, a dugo gušene ideale više nisam bio u stanju potiskivati pa su sve moje namjere naglo prsnule na površinu. Ovoga me je puta sudbina poštedjela i nije dopustila da trunem u beznađu jer sjećanja su mi se na vrijeme vratila da bih tebe mogao spasiti. - iz džepa svoje otmjene kožne jakne mladić izvuče pozlaćeni medaljon ukrašen sitnim i zbunjujućim simbolom satkanim od četiriju neobjašnjivih krugova. Krupni i is lakoćom uočljivi krug ispunjavala je jednolična magla u kojoj bijaše utopljena jedva vidljiva svjetina, a iz svakog od sitnih likova kao da je bio isisan život i osjećaji potisnuti u nedostižnu dubinu. Lijevo bijaše otisnut puno manji krug ispunjen idiličnim, blago namreškanim oblacima i sjajnim anđelima mekih, podatnih krila i besmrtnih aureola, a maleni desni krug čuvao je bijesno plamenje oštrih jezika i rulju izopačenih lica s dugim, oštrih i zavinutim rogovima. Daleko iznad meteža tih triju krugova, odijeljen gustom maglom, bijaše okrugao pečat protkan trnovitim stazama koje su uvijek završavale u bespovratnoj dubini bez dna. Nekoć nerazlučivu misteriju Andrija je već smatrao riješenom, misleći da će se zauvijek riješiti tjeskobne magle zbunjenosti i neznanja, ali svjetlost spoznaje koja je tekla u njegovu mrtvu dušu poput dragocjena života iznenada je bila prekinuta neočekivanim povikom izdaleka.
-Vrati se, Andrija! Ne moraš činiti besmislice zbog kojih će svi požaliti. I dalje imaš obitelj koja te cijeni, a nove ćeš prijatelje još steći. - ne mogavši vjerovati svojim isprepadanim osjetilima, Andrija začuje ljubazni glas izmorene Klaudije koja je pod svaku cijenu nastojala ispraviti svoje pogreške.- Nisam te smjela onako rastužiti. Ne želim da zbog mene propadneš. Preklinjem te da odustaneš od očajničkog čina jer ne mogu te imati na duši!- s lica jecajuće starice odavno iščezne dotad neiskorjenjivi smiješak pun licemjerja i zlobe, a njena tvrda i stroga bora iz koje prštaše tjeskoba i prijezir bila je omekšana gorkim suzama obraćene demonke. Ta kruta kamena opna što je desetljećima obavijala čitavo Klaudijino biće kao da se iznenada rasprsne, a iz nje se oslobodi meka i popustljiva duša drage i iskrene žene dugo skrivane iza njene zlonamjerne izopačenosti. Andrija se više nije obazirao na sudbonosne strančeve riječi, nego se skamenjenim očima punima čuđenja i blagog sažaljenja zagledao u svoju potresenu susjedu, trudeći se u sebi naći snage za oproštenje, kako bi joj pružio posljednju priliku. No tajnoviti ga prorok silovito povuče za ruku, mahnito ga gurajući prema neprobojnom zidu trnja, kao da ga spašava od zastrašujućeg progonitelja za kojim vrijedi bježati čak i u kaotičnu tamu neprohodne bukove šume. Godinama nitko nije kročio iza čvrste koprene sazdane oko njenoga mraka, a smrtnikova bijedna osjetila nisu mogla niti slutiti što se nalazi u sjeni gorostasnih stabala, no on je poput luđaka tjerao Andriju u taj zeleni pakao, zbunjujući ga novim neshvatljivim objašnjenjima.
-Moramo odmah pobjeći što dalje! Spodoba koja nas prati može carevim neprijateljima donijeti samo zlo. Nisi niti svjestan kakve sve neotkrivene moći posjeduje ta zdepasta starica. Bolje da ne osjetiš ni jedan djelić njene prave zlobe jer to bi moglo biti kobno za čitavo carstvo koje ovisi o tvojoj pomoći!- tresući se od straha i pršteći golemim bijesom, prorok je bespomoćnog Andriju vukao sve bliže mističnoj tami sve dok ne propadnu kroz bolno kupinovo trnje, pobjegavši od nesigurnosti vanjskoga svijeta. Blagotvorno danje svjetlo koje je kupalo prostranu i toplo livadu punu života, za njih više nije postojalo, a sivilo koje ih je okruživalo podsjećaše na duboku i hladnu noć ispunjenu tjeskobom. Na uzvišenim krošnjama nejasnim poput magle atrofolskog svoda visjelo je raskošno, šaroliko lišće protkano mnoštvom pozlaćenih imela, a netaknuta je trava bila ukrašena mnoštvom skladno posloženih sjajnih ljiljana. Kroz vrhunce visokih stabala, gdje su smireno letjele iskonske šumske ptice, tek je lagano prodiralo prigušeno sunce, šaljući među njih samo pokoji neznatni tračak svoje svjetlosti. Sve su te naizgled žive boje zapravo bile utopljene u turobnoj sivoj bezličnosti, dok je sablasni povjetarac lijeno njihao gotovo nepomična stabla, a polumrtva stvorenja šume mahala svojim usporenim krilima tako bezvoljno da se činilo kako će ubrzo klonuti potonuvši u njenu dubinu.
-Zašto si me doveo na ovo strašno mjesto!? Kao da smo kroz trnje zakoračili u smrt! Kako ćeš me sada spasiti!? Osjećam se još gore nego prije!- nezadovoljni je Andrija ponovno jadikovao nerazumno optužujući dobronamjernog mladića za svoju trenutku sudbinu, ali prije nego nastavi uzalud tugovati, uzrujani ga prorok odlučno prekine oštrim uzvikom te ga snažno i silovito primi.
-Prestani prezirati ono što ne razumiješ! Tvoja sam jedina nada i želim da poštuješ moje odluke! Sve će tajne biti otkrivene, samo slušaj moje zapovijedi!- drekne tako prodorno da su se bezvoljne ptice odjednom razbježale naglo ubrzavši svoj ukočeni let.
- Vrijeme je propadnemo u goruće carstvo pakla! Odande ćemo potajice prodrijeti u carstvo nepostojećih i svrgnuti pokvarenog vladara koji nas je prognao.- zanosno reče mudri Andrijin spasitelj te skoči u tmurnu, beznadno duboku jamu koja je ležala svega nekoliko koraka iza njih. Raščupane sijede kose i naboranih ruku punih jasno vidljivih krvavih posjekotina, Klaudija se za njima probije kroz pakosnu koprenu trnja i očajno skoči u isti ponor ne mogavši izdržati jetku grižnju savjesti koja ju je bespoštedno progonila. Pobjegavši iz beskrajne tamnice postojanja u kojoj su obojica bili strogom presudom zarobljeni i mučeni nesnosnim otrovom zavisti što je nezaustavljivo tekao njihovim žilama, sada su pali u skrovito carstvo Ignedisa, čiji je ponor jedini uspon ka utvrdi licemjernog Egzufrileja.
