Očajni apel samohrane majke: Zaštitite moju djecu od lokalnog moćnika i obiteljskog nasilnika

Moje ime je Ana Saratlija, mnogi me u Virovitici znaju. Odlučila sam se svoju priču podijeliti s javnošću jer očito nitko neće i ne želi zaustaviti nasilnog i očito psihotičnog lokalnog moćnika, koji je uvjeren da mu nitko ništa ne može. Želim na ovaj način upozoriti na sustav koji štiti nasilnike i ljude s debelim vezama kako bih pokušala zaštiti sebe i svoju djecu, ali i sve ostale žene, majke koje su sa djecom morale napustiti nasilnike jer sigurno nisam jedina koja prolazi kroz pakao bešćutnosti korumpiranog birokratskog aparata.

Rođena sam 25.travnja 1979. godine u Sarajevu. Majka sam dvoje djece, sina rođenog 14.svibnja 2012. i kćerke rođene na Rokovo, 16.kolovoza 2013. Završila sam PMF, smjer profesor geografije, položila stručni ispit, imam diplome TKT Cambridge za predavača engleskog jezika s položenim stručnim ispitom, licencirani sam turistički pratitelj-vodič, trenutno sam apsolvent na FHN, smjer engleski jezik i književnost.

U svibnju prošle godine bila sam prisiljena s djecom napustiti svog izvanbračnog partnera Jozu Matoševića, rođenog 15. svibnja 1961. zbog nasilja u obitelji i nemarnog i riskantnog ponašanja prema djeci. Osuđen je 29. lipnja za nasilje u obitelji - psihičko zlostavljanje i izrečena mu je zaštitna mjera u trajanju od 6 mjeseci. Pravomoćno!

BOG I BATINA

Radila sam u školi u kojoj je on i danas ravnatelj. Davao mi je brojne dodatne zadaće i uvodio u različite projekte tako da nisam imala vremena nizašto drugo osim posla. Sebi je stvarao priliku da mi stalno bude u blizini, često nasamo i to koristi kako bi sebe prikazao potpuno drugačijim nego što je.

Vješto je manipulirao vremenom i lažnim informacijama o sebi i svom životu. Uvjeravao me da će biti najbolji partner na svijetu, koji će me uvažavati, poštovati i voljeti.

No, pokazalo se da je samo htio mladu ženu (službeno treću po redu) koju će pokazivati kad njemu odgovara, a zatim je zatvoriti u kuću, odvojiti od rodbine i prijatelja, maltretirati, ponižavati i pokušati potpuno slomiti njen duh, samopoštovanje i samopouzdanje.

U vrijeme našeg zbližavanja nisam znala da je oženjen, a zatim mi je slagao da je u socijalnom i formalnom braku koji 8 godina u biti ne postoji. Rekao mi je da žive u istom stanu ali da su potpuno razdvojeni u svakom smislu veliki broj godina i da svatko živi svoj život. Nisu imali razloga razvrgnuti brak i formalno jer je i njoj i njemu to odgovaralo zbog vanjske slike, njemu kao ravnatelju da je u braku, a njoj da je udana za osobu na položaju.

U zajednici koja je trajala od prijevremenog rođenja sina do 25 svibnja prošle godine trpjela sam sve oblike nasilja u obitelji, ali ih nisam prijavljivala zbog straha. Moj bivši partner je lokalni moćnik, kao ravnatelj Srednje škole Bartola Kašića u Grubišnom Polju, prijetio mi je kako je on "bog i batina u Grubišnom Polju, da meni nitko neće vjerovati i da ima svugdje "svoje ljude", da će me prijaviti policiji, proglasit me ludom i oduzeti djecu pokušam li ga napustiti samovoljno ili ga prijaviti za nasilje. Svoju prijetnju je ostvario u nedjelju 25. svibnja prošle godine kada sam s djecom bez ičega otišla svojim roditeljima. Prikazao me neurotičnom i nasilnom. Policija u Grubišnom Polju, povjerovala je "bogu o batini" i bez ikakvog dokaza pokrenula prekršajni postupak a sudac u Grubišnom Polju prihvatio optužni prijedlog i pokrenuo postupak.

Tek kada sam u pisanoj obrani i na saslušanju iznijela pravo stanje stvari i dokaze o ozljedama naše kćerkice zbog njegovog nemara te želje da o svemu izvijestim javnost putem javnih medija sudac je 25. rujna donio oslobađajuću presudu.

No, tek tada počinje naša kalvarija.

GLUHI I SLIJEPI

Jozo Matošević je zadržao gotovo sve dječje stvari, u Centar za socijalnu skrb u Virovitici vratio tek nešto ljetnih stvari koje su djeca prerasla, neupotrebljivih dječjih igračaka i slatkiša kojima je istekao rok trajanja. Sve moje stvari, od sasvim osobnih i intimnih preko knjiga i računala do kućanskih uređaja koje sam osobno kupila ili dobila na poklon nezakonito je i bespravno zadržao i do dan danas mi nije vratio. Kako to smatram obiteljskim nasiljem ekonomskim putem šest puta sam ga prijavljivala policiji. Bezuspješno!

 Općinski sud u Virovitici donio je odluku da se susreti s djecom održavaju neparnim datumima od 12 do 15 sati u prostorijama Centra za socijalnu skrb u mojoj nazočnosti. Centar sam upoznala s rješenjem Prekršajnog suda koji mu je, zbog obiteljskog nasilja, zabranio da me uznemirava, uspostavlja i održava vezu sa mnom i prilazi mi ali oni su od mene tražili da ja dovodim djecu i nisu nadzirali te susrete.

Djeca bi nakon susreta s ocem odbila hranu, loše bi spavala, jecaju i plaču, i ukoliko me ne bi vidjela istog trena traže me i neutješno zovu.

Prema drugoj Privremenoj mjeri u kojoj mu je dozvoljeno odvoditi djecu 30 kilometara daleko, teško podnose boravak nedjeljom u trajanju od 8 sati bez mene. Dječak se vrati uznemiren, često gleda u jednu točku, djevojčica traži da se nosi i ne spušta. Oboje se skrivaju kada netko zvoni na interfon ili zvona na vratima. Dječak se zna podvući pod stol i tu se počinje tresti i kočiti što bi mogli biti znaci mogućeg oboljenja. Često bi dolazila uprljane odjeće, nepresvučena ili nevješto presvučene u pelene, ukakana, s jakim crvenilom u predjelu guze i jakim mirisom na duhan u kosi i odjeći, sa vidljivim novim udarcima i čvorugama po licu i tijelu. O svemu postoje fotografije i medicinska dokumentacija, o svemu sam izvijestila Centar za socijalnu skrb. Ali ništa nisu poduzeli, na vapaje ostali su gluhi i slijepi.

 Sutra: U raljama bešćutne birokracije i arogantnih službenika Centra za socijalnu skrb