Prije nekoliko dana uspio sam napokon pogledati snimku jedne emisije "Na rubu znanosti", Hrvatske televizije, u kojoj je gostovao gospodin Ashley Deans, doktor fizike i stručnjak za područje obrazovanja te - kako je rečeno u najavi - ravnatelj prve srednje škole utemeljene na svijesti. Tema zanimljiva i veoma intrigantna...taman u mjeri da u školskim zbornicama izazove žučne rasprave koje se obično završavaju na način da ravnatelj kaže - ajde dobro, dosta je bilo, zvonilo je.
Obzirom da i sam pripadam branši prosvjetara ova slika mije je veoma poznata i mogu se kladiti da su školski vjeroučitelji (koji su ovo gledali) ostali vrtjeti glavom, a svi ostali po običaju podijeljeni u stavovima. U svakom slučaju dovoljan povod da o svemu tome posvetimo nekoliko riječi...Ali ovoga puta nećemo se baviti debatama iz školske zbornice, nego ćemo se ipak zadržati na onome što je u cijeloj priči daleko važnije, stoga pažnju posvećujem onom dijelu teme koja bi mogla biti od koristi svima koji rade u prosvjeti, a pogotovo onima koji se ozbiljno bave kreiranjem strategije odgoja i obrazovanja...jer, slagali se mi ili ne, u tom dijelu naših svakodnevnih briga svima nam već odavno zvoni, i ako se nešto ozbiljno ne poduzme moglo bi nam polako i odzvoniti. Zato je uvijek dobro znati kako to radi netko drugi...pogotovo ako nas u tom istom poslu taj netko daleko nadmašuje.
U namjeri da ovaj tekst, nekada i nekome, posluži kao uvod u neku širu stručnu raspravu, uvod u samo srce teme započinjem jednom kratkom kronologijom gdje se usput ne ustručavam izraziti neka svoja mišljenja koja su rezultat dugogodišnjeg profesionalnog bavljenja ovom materijom. Sukladno tome, već na samom početku reći ću slijedeće:
Unatoč općem dojmu da se u cijelom svijetu na polju obrazovanja ne događaju neke revolucionarne promjene, analitičari novih kretanja u području prosvjete svakako zajednički bilježe tri veoma značajna događaja koji će u dogledno vrijeme, sasvim je sigurno, iz temelja promijeniti sustav klasičnog institucionalnog obrazovanja i označiti prekretnicu u povijesti suvremenog školstva.
Prvi takav događaj, koji spominje i dr. Ashley, iniciran je 1971. godine utemeljenjem škola i sveučilišta Maharishi Mahesh jogija u SAD-u, kada se dešava revolucionarni preokret u pristupu školskoj nastavi, čime u konvencionalnom školskom sustavu Zapada započinje era obrazovanja na razini razvoja svijesti. Primarna tehnika u nastavno-metodičkoj praksi ovih škola je prakticiranje tzv. transcendentalne meditacije. Unatoč mnogim kontroverzama koje prate ovu metodu možemo reći da su rezultati mjereni pedagoškim kriterijima iznad-prosječni i to je upravo ono što ovaj Maharishijev školski model čini sve popularnijim.
Sličan pomak u istom smjeru, ali sa nešto drugačijom pedagoškom filozofijom, bilježimo 1981. osnivanjem Sri Sathya Sai instituta viših znanosti u Indiji na kojem se uspostavlja sustav odgoja i obrazovanja na bazi svjesnosti o tzv. atmičkoj prirodi čovjeka (za potrebe ovog teksta pojam atmičke prirode prevodimo kao - duhovne prirode).
Dobri poznavaoci ovih prilika sigurno će primijetiti da sam preskočio godinu 1968. i 1969. kada su osnovani ženski i muški koledži u Anantapuru i Bangaloreu kao prethodnice spomenutog Instituta iz 1981. Ali držim da je tek uspostavom istog kompletan sustav dobio konture kojima će daleko prijeći granice Indije. No važnije od toga jeste činjenica da su Sathya Sai škole i fakulteti postali vodeće obrazovne institucije u zemlji. A o kakvom ugledu se radi najbolje govori to da se gotovo već i sam status studenta na ovom sveučilištu smatra prestižnom akademskom titulom. Upisati studij na Sathya Sai Institute of Higher Learning smatra se većom povlasticom negoli upisati se na, u svijetu visoko rangirani, Indian Institute of Science, a dobiti status predavača na jednoj od katedri mnogi profesori doživljavaju osobno kao vrhunac sveučilišne karijere.
Unatoč nekim blagim razlikama u interpretaciji primjene praktičnih disciplina izvorne filozofije (obje se pedagogije oslanjaju na filozofiju vedante), rezultati koje postižu učenici i studenti ovih obrazovnih institucija, fundamentalnu znanstvenu podlogu suvremene pedagogije primiču sve više spoznajama kvantne fizike o jedinstvenom polju svijesti, čime se klasična metodika odgoja i obrazovanja premješta polako na sasvim drugi kolosijek od ovoga na kojem se kreče danas.
Pri tome je važno naglasiti da su oba ova pristupa metodički u potpunosti sukladna svim načelima moderne znanstvene pedagogije te da se veoma lako mogu integrirati u postojeće nastavne programe.
Ovom prilikom bilo bi poprilično teško ukratko izložiti koncepciju pedagoške doktrine u jednom i drugom modelu, stoga u pogledu osnovnog razumijevanja ove teme radije u nastavku teksta donosim nekoliko izdvojenih navoda dr Ashleya iz njegovog jednosatnog nastupa u spomenutoj televizijskoj emisiji, te bivšeg prorektora Sathya Sai Instituta viših znanosti prof. dr. S. Samptaha, čiji citat prepisujem iz vlastitih studentskih bilješki.
Dr Ashley Deans
"...Obrazovanje utemeljeno na svijesti jest obrazovanje kojim se nastoji razviti unutrašnji genij svakog učenika. Sada shvaćamo da je svako ljudsko biće potencijalni genij, no obrazovni sustav ne uspije razviti taj genij...
...Najveća zabluda u obrazovanju jest da se današnje obrazovanje temelji na činjenicama ili podacima da učitelji nastoje ugurati što više podataka...
...Danas znamo da postoji izvor sveukupnog znanja u svemiru. On se zove jedinstveno polje. Zadnjih 500 god. fizičari postavljaju pitanje kakva je priroda svemira u kojem živimo. Na površini vide beskonačnu raznolikost. Vi vidite svugdje beskonačnu raznolikost. No fizičari su istražujući suptilnije razine materijalnog postojanja otkrili da sve sile i čestice prirode postaju sve unificiranijima što je kulminiralo u teorijama o potpunom jedinstvenom polju. Dakle, jedno jedinstveno polje jest u interakciji samo sa sobom, vibrira samo u sebi, stvara elektrone, protone, atome, molekule ljudska bića, čaše vode, zvijezde, galaktike. Sve u svemiru izraz je tog jednog jedinog jedinstvenog polja. To jedinstveno polje izvor je naše DNA, izvor je naše fiziologije. No po definiciji ono je izvorište svega, dakle mora biti i izvor naše svijesti...
...Kad imate doživljaj jedinstvenog polja, poznajete izvor sveukupnog znanja cijelog svemira. Tada je učenik ispunjen, onda osjeća: da ja jesam to polje sveukupnog znanja i mogu ga izraziti u fizici, matematici i sociologiji. Dakle to učenicima donosi ispunjenje i uklanja onaj temeljni stres nepoznavanja svega, a život počinje sa željom da sve spoznaju. Istodobno, dakako, eliminiraju stres fiziologije koji se već akumulirao. Dakle dobivaju na obje strane. Eliminiraju stres i pritisak, također usavršavaju fiziologiju i razvijaju viša stanja svijesti...
...Danas ništa u obrazovanom sustavu ne nudi razvijanje cijeloga mozga. No ako fragmentirano znanje rezultira fragmentiranim razvojem, može li to značiti da doživljaj jedinstvenog polja sveukupnog znanja unutar čovjeka rezultira sveukupnim razvojem? Upravo su to otkrili neurofiziolozi. Doživljaj transcendencije, doživljaj čiste svijesti, jedinstvenog polja unutar sebe, razvija cijeli mozak. Takvim pristupom u obrazovanju mozak postaje integriraniji, memorija se poboljšava, hipotalamus se više stimulira, kreativnost se povećava, pamćenje se poboljšava. Znači, kad moraju usvojiti neko znanje, naučiti neke činjenice, mozak im bolje i učinkovitije funkcionira...
...Ako maturirate sa razvijenim mozgom onda se možete prilagoditi svakoj promjeni situacije i brzo naučiti činjenice. To što bi obrazovanje trebalo činiti je - razvijati viša stanja svijesti, koja možemo definirati kao razvoj sveukupnog kreativnog potencijala mozga. Za sve, pa i ekonomiju, trebaju samo građani koji mogu doživjeti izvor sve kreativnosti. Fizika je znanost o materijalnom postojanju, a znanost i tehnologija svijesti je znanost o subjektivnom postojanju. U temelju stvari objektivno i subjektivno postojanje ujedinjuje se u jedinstvenom polju...
...Velika tragedija obrazovanja prošlih nekoliko tisuća god bila je u tome što ne uspijeva razviti cijeli mozak pa dobijete ljudska bića koja se ponašaju kao životinje. Umjesto da se ponašaju onako kako bi se ljudi trebali ponašati, dobijete ljude koji su neljudski kad im obrazovanje ne razvije cijeli mozak. To iskustvo polja sveukupnog znanja unutar sebe, razvija sveukupnost moždanih funkcija. Istodobno tijelo doživljava duboko stanje odmora i opuštanja, a to omogućuje tijelu da razriješi duboko ukorijenjen stres i iscrpljenost koji se ne oslobađaju za vrijeme sna...
Prof. dr. S. Sampath
...Postoje dvije sile koje nam mogu pomoći u hrvanju s krizom. Jedna je međusobno približavanje fizičkih znanosti i filozofskih tradicija u sferu "nove fizike". Postajnštajnska fizika i mehanički kvantum sadrže koncept koji pobliže sliči onima nađenim u velikim mističnim tradicijama koje su preživjele u nekoj mjeri u svim civilizacijama kroz stoljeća. Izgleda da poslije isteka nekoliko vjekova pravimo puni krug s mističnim i znanstvenim pogledima koji se stapaju u novu, bogatiju sintezu. Drugi faktor je razvoj ljudske svijesti. Često se razmišlja o tome kao danoj konstanti, vrsti nepokretnog ekrana na kome se projicira vizija stvarnosti. Ovo je bio predmet eksperimenata i proučavanja na istoku milenijima, posebno u tradiciji joge...
...Potreba za globalnom sviješću treba izvirati iz individualnog dosega unutrašnje svijesti. U našem vlastitom životu moramo ići do ostvarenja Istine u srži našeg bića - više svijesti koja je naslijeđeno pravo svakog ljudskog bića. U konačnoj analizi, na iskušenju je naše individualno sebstvo, jer otrov oko nas može biti sadržan i transformiran u novu svijest. "Znanje uklanja strah", važna je izreka prema modernoj znanstvenoj misli kao i prema drevnoj indijskoj kulturi. Potpuno odsustvo straha može se postići jedino slijeđenjem Istine u dvije sfere: čovjekovom vanjskom okruženju i čovjekovom unutrašnjem okruženju. Prvo pristaje uz domenu fizičke ili pozitivističke znanosti, a drugi u znanosti religije ili duhovnosti. Nema sukoba između ovih znanosti.
Cjelokupna filozofija se temelji na sintezi vanjskog i unutrašnjeg Ova objedinjujuća vizija je blistava poruka iz Upanišada.
Religija ima dvije dimenzije: etničku i duhovnu. Prva je ona što se podrazumijeva kad govorimo o hinduizmu, kršćanstvu, islamu, judaizmu, budizmu itd. Rađamo se u etničkoj religiji i nemamo što reći o toj stvari. Ali religija postaje znanost našim izborom kad ga tražimo. Sir Artur Eddington, veliki matematičar, ističe ovo: "Nećete razumjeti istinski duh ni znanosti, ni religije ako traganje nije na prvom mjestu." Sinteza načela znanosti s konceptualnim razumijevanjem i praksom duhovnog života ima moć da nam olakša prolaz prema svijetu čvrstog, manje izjedanog brigom i sretnijeg poretka za čovječanstvo, na temelju univerzalnog mira i ljubavi. Ovo je uporna potraga koja će se nastaviti vjekovima. Njena promjenjivost nas izaziva da težimo za višim nivoom svijesti..."
ZAKLJUČAK
Dinamika kojom napreduje znanost ostavlja za sobom mnoga otvorena pitanja u pogledu implementacije novih spoznaja u nastavne programe. Za kreatore odgojno obrazovne strategije, integracija novih znanja u nastavnu teoriju i praksu postaje veliki izazov. Stvar je previše komplicirana i previše ozbiljna da bi se ovaj problem mogao rješavati izvan same struke (kao što to često zna biti u slučaju pojedinih predmeta) pogotovo kada se nalazimo u okolnostima kada se nameće prijeka potreba za korjenitim promjenama u sustavu koji očito ne daje očekivane rezultate.
Primjeri koje smo spomenuli, prema mojem osobnom mišljenju sigurno u ovom trenutku nisu rješenja koja bi se mogla primijeniti u hrvatskim školama, ali razlog tome nisu tehnički uvjeti, nego činjenica da niti javnost, niti politika, niti struka ne raspolažu sa dovoljnom količinom relevantnih informacija koje su osnovni preduvjet za početak bilo kakve rasprave o primjeni ovih modela u Hrvatskoj. Za razliku od ostatka svijeta gdje se oba spomenuta primjera već naveliko koriste u mnogim državama, struka u Hrvatskoj o svemu tome još uvijek ne zna gotovo ništa, a i ono malo što se zna nije dovoljno za pokretanje bilo kakvog eksperimentalnog projekta.
Šteta, jer sa samo malo više znanja o svemu mogli bi profitirati i učenici, i studenti, i roditelji, i nastavnici.
