Obitelj

Strop balona bio je gotovo potpuno skriven bujnim tropskim raslinjem kojem je prijala vlažna i topla mikroklima oko ovalnog bazena. Ležaljke i stolovi velike termalne rivijere, diskretno zaklonjeni zelenilom, čekali su gošće i Tomas je udobno izvaljen zadovoljno gledao kako se njihove klijentice polako okupljaju. Volio ih je takve, vitke i njegovane i - basnoslovno bogate. Moćne žene, vlasnice svjetski poznatih brandova, menadžerice ili bogate nasljednice, ovdje su bile nervozne i pomalo uplašene, poput djevojčica. Nesigurno su se zadržavale u grupama, da bi se počele opuštati tek kad su posluženi kokteli duginih boja. Povremeno bi spretno skočile u bazen, kratko proplivale, a zatim se opet zadovoljno izložile blagim UV zrakama koje su iz dobro skrivenih lampi raspoređenih oko bazena i u njemu, obasjavale balon plavičastom, nestvarnom svjetlošću nepostojećeg sunca.

Pogledom iskusnog lovca Tomas je pratio minijaturni bikini neonski žute boje. Dok je gošća elegantno plivala u njegovom smjeru, pogledi su im se nakratko sreli i bio je to znak za akciju. Gipko je ustao s ležaljke da bi s pićem dočekao gošću pokraj njezinog stola.
- Jeste li za koktel od lubenice? Ili više volite kivi? – nasmiješio se od uha do uha, onim svojim nadmoćnim smiješkom čiju je moć već toliko puta provjerio. Volio im je prilaziti stojeći, tako da ga mogu odmjeriti u punoj njegovoj visini, od tamne kovrčave kose i širokih ramena do čvrstih, mišićavih nogu. Žena se zagledala u njegove oči, pa u široka ramena i kliznula pogledom sve do čvrstih, mišićavih nogu. I kad joj se pogled vratio na njegove oči, primijetio je u njemu onaj poznati izraz nevjerice. O, kako je samo volio taj osjećaj kad bi ženama pred njim zastao dah, kad bi se načas zaboravile gledajući u njegove plave oči zaklonjene dugačkim, tamnim trepavicama.
Nasmiješila mu se, prihvatila čašu juicea od lubenice iz njegove ruke i ponudila mu mjesto pored sebe. Prihvatio je poziv.
Imala je 35 godina i bila je ovdje prvi put. Tomas je sa zanimanjem slušao kako govori o sebi, sviđao mu se njezin osmijeh i - o, da, u to je bio siguran - i on se njoj sviđao. Večer je odmicala i sve su gošće imale svoje pratioce. Još malo i parovi će se, jedan po jedan, početi udaljavati kroz izlaz prema apartmanima.
Nakon koktela od lubenice, predložio joj je repiće od škampa. Basnoslovno su skupi, brojao ih je dok su nestajali u njezinim ustima, uzgojeni u oceanskim akvarijima na južnoj hemisferi. Ali voćni kokteli i delikatese bili su hrana dostojna klijentele koja si je mogla priuštiti vikend boravak u Ovarionu. Jela je iz njegovih prstiju, pohlepno i željno. Noć će biti ugodna, vrlo ugodna, nasmiješio se Tomas.
Bio je veteran u svom poslu, među pripravnicima viđao je i upola mlađe mladića. Kao ja kad sam počinjao, prisjetio se Tomas promatrajući ih i mogao se kladiti da im nije lako. Nakon dvadeset godina, Tomas je svoj posao radio s lakoćom i uživao u ugledu koji je stekao. Vrijeme, doduše, čini svoje, bio je svjestan, uskoro možda neće više moći održavati korak s mladim snagama. Ali na budućnost izvan Ovariona nije želio ni pomišljati.
Njezin jezik bio je u njegovom uhu već na vratima apartmana, a kad su ušli snažno ga je povukla na široki krevet i počela se izvijati ispod njega.

- Polako, ne brini, bit će ti lijepo! – šaptao joj je u uho, dok je prstima klizio po njezinu vratu, ramenima, pa oko minijaturnog bikinija. Znao je da obećanje neće biti teško ispuniti, da mu neće biti teško dati sve od sebe kako bi njegova klijentica dobila upravo ono što obećava pompozni slogan Ovariona – oplodnju & orgazam.

U medicinski strogo kontroliranim uvjetima, najbogatije žene sjeverne hemisfere u Ovarionu su mogle začeti kao nekada, u zagrljaju muškarca i uz sladostrast koja je nekada davno, prije nego što se broj muške novorođenčadi počeo smanjivati, bila besplatna. Manje bogatim ženama preostajalo bi rutinsko začeće usavršenim metodama laboratorijske reprodukcije. Ali čak i za njih, donatori muških spolnih stanica bili su muškarci najboljih psihofizičkih osobina i besprijekorna zdravlja, koje su mjesečno provjeravali liječnički timovi. Kvalitetan sjemeni materijal i laboratorijsko odvajanje spermatozoida s muškim xy kromosomima, čini se da su davali rezultate: već nekoliko godina broj muške novorođenčadi bio je stalan i omjer među spolovima medicinskom intervencijom zaustavljen je na alarmantnih 12:1 u korist žena. Ali bilo je očito da je inferiorni y kromosom sve rjeđi. Muškarci su izumirali, a s njima i seks.
Seks je postao vrlo skupa roba, koju kupuju samo najbogatiji, a mi u Ovarionu imamo ga napretek, smijuljio se Tomas izlazeći iz apartmana. Zora se tek nazirala i klijentica je još spavala. Kad se probudi, pakirat će stvari za odlazak i vjerojatno neće imati vremena tražiti ga da se pozdrave. Najčešće su odlazile bez riječi, iako bi ga nerijetko na recepciji dočekao vrijedan dar za uspomenu. Tomas je volio svoj posao i shvaćao ga vrlo ozbiljno, kao profesiju koja zahtijeva posebne tjelesne i intelektualne predispozicije, ali i poseban dar. Kad ne bi bilo složenih medicinskih pregleda prije upisivanja na listu čekanja za Ovarion i laboratorijskih pretraga prije večeri u balonu, razmišljao je, Ovarion bi bio kuća užitaka, a ja bih bio... Isprva se nije mogao sjetiti riječi koja se nekada koristila da bi opisala taj pojam, ali ubrzo se riječ pojavila u njegovoj svijesti, a pratio ju je blagi heureka doživljaj... - Ah, da, kurva!

Napustio je kompleks s apartmanima i kroz topli hodnik uputio se u svoj kabinet na desetom katu upravne zgrade. Dva balona, iz kojih su tubusi vodili prema okruglastoj upravnoj zgradi u sredini trebala su, kao i ime građevine, asocirati na ženski spolni sustav. Arhitektica je imala bujnu maštu, promatrao je Tomas golemu građevinu kojoj se približavao kroz prozirni tunel. Noć je pomalo bljedila, ali kroz dvostruku prozirnu stjenku tunela, izoliranu vakuumom, još se smiješio blistavi mjesec u čijoj su auri blistale dugine boje. Izvan Ovariona, temperatura je sigurno ispod -60, procijenio je Tomas i nehotice zadrhtao.
U upravu se uputio tek nakon nekoliko sati okrepljujućeg sna i duge parne kupelji. Doručak je već bio pri kraju i Tomas sa još nepospremljenog stola dohvati pecivo. Namignuo je šefici restorana, mahnuo voditeljici smjene na recepciji i na brzinu se pozdravio s direktoricom laboratorija, koja je za svojim stolom upravo završavala doručak. Ne, ne danas, ljubazno je odbio njezin prijedlog, javit će joj se sljedeći tjedan.
Ispred vrata upraviteljice, službeno je popravio lagani laneni sako koji je nosio na golo tijelo, a zatim ušao. Zira je sjedila za golemim stolom i napeto pregledavala brojke koje su se vrtjele pred njom na ekranu. Posjeduje ljepotu mramornog kipa, a takvo joj je i srce, gorko se osmjehnuo Tomas. Znao je da su pred njom rezultati najnovijih pretraga i osjetio laganu nervozu u želucu. Prošli mjesec njegovi su nalazi bili granični. Trebao mu je odmor. Morao bi izbjegavati susrete s osobljem, a noć prije davanja uzoraka rano će se povlačiti na spavanje, obećao je sam sebi. Ako već nije kasno...

- Nisi kao nekad, Tomas – počela je Zira ledenim glasom još dok je Tomas stajao na vratima. Nije ga ni pogledala, oči su joj bile uprte u kompjutorski ekran debljine papira koji je stajao pred njom: – Tvoji su nalazi loši, broj spermija u četvornom mililitru je ispod 20 milijuna, a to nije dovoljno za prirodnu oplodnju. Previše je rizično da bismo ti dopustile rad s klijenticama. Naš je slogan...
- Znam, oplodnja & orgazam. Zašto ne mjerite učinak u izazivanju orgazama? Bio bih visoko plasiran! – pokušao se našaliti, iako mu se grlo stislo. Tobože ležerno izvalio se u naslonjač. Nastojao je da ne primijeti kako ga je obuzela slabost. Loši nalazi značili su samo jedno – premještaj u niži razred.
- Još neko vrijeme, dakako, možeš ostati u odjelu za laboratorijsku reprodukciju. Sjeme će vjerojatno biti još dovoljno kvalitetno za intracitoplazmatsku injekciju – nastavila je Zira kao da nije primijetila njegovu upadicu - Tvoji termini za davanje uzoraka ostaju isti, ali iz rasporeda za balon si brisan. Žao mi je, Tomas.
Ali nije zvučala kao da joj je žao. Sigurno je to samo fraza kojom ispraća svoja islužena rasplodna grla! Tomasu je u ušima počelo bubnjati.
- Introcitoplazmatska injekcija je najniži razred! Jučer sam još bio u prvom! – morao se prisiliti da ne pokaže koliko je uzrujan, pa je spustio glas – Nisam siguran da si baš dobro procijenila, Zira, sljedeći mjesec nalazi će pokazati da je to bila prolazna slabost.
Duboko je disao da bi zadržao mir. Ovakav je kraj očekivao, prije ili kasnije. Ali Zira je očito žurila da ga se riješi. Ali zašto? Ne, neće to ipak tako lako završiti, odlučio je i čekao priliku za protunapad.
- Moja je procjena točna, Tomas, ne možeš je osporiti. Nisi ni prvi ni zadnji koji završava karijeru nadomak četrdesete. Osobito ako si predano radio ne štedeći se. A kao što svi znamo, bio si vrlo vrijedan, zar ne?!
Tomas je podigao glavu. To je bila šansa. Nadao se da neće izdržati i da službeni ton razgovora neće moći zadržati do kraja. Doista, nije odoljela da ga ne ubode i ne pokaže svoju slabu točku. Nije odobravala njegove susrete s osobljem, koji nisu bili dozvoljeni, ali uprava se pravila da ih ne primjećuje. Prišao joj je, sjeo na stol ispred nje i sagnuo se tako da joj pored kompjutorskog ekrana može zaviriti u oči.
– ... zato ćemo sljedeći mjesec razgovarati o otpremnini – završavala je Zira razgovor, sad već blažim glasom i napokon ga pogledala svojim dubokim, tamnim očima.
- Zar mi ništa drugo ne možeš reći, Zira? – preuzeo je inicijativu.
- To mi je posao, Tomas. Nemoj misliti da si iznimka, ni po čemu.
- Doista? – začudio se drsko.
Zira je spustila pogled i Tomas odluči iskoristiti svoju prednost. Nije imao što izgubiti.
- Ne vjerujem da sam za tebe samo jedan od mnogih, Zira. Bili smo vrlo bliski, zar ne?! – spustio je glas i pružio ruku da je pogladi po obrazu, ali ona se naglo odmakne.
- Imam obaveze prema nadzornom odboru, Tomas. Moj je zadatak da to s tobom riješim, bez obzira na sve.

Znao je da se Zira pripremila i ispred sebe postavila čvrst oklop. Možda je čak bila svjesna svoje slabosti prema njemu, pa ju je hladnim nastupom pokušavala prikriti. Možda bi joj trebao prići i zagrliti je, sigurno bi se otopila u njegovim rukama, kao što je nekad znala dotrčati na vrata njegova kabineta i baciti mu se u zagrljaj. Ali nije želio riskirati pokušajima da probudi nekadašnju strast, ako postoje drugi načini...
- Jedno vrijeme govorila si da bih ti mogao pomoći u vođenju Ovariona. Što se u međuvremenu promijenilo?
Gledao je njezin profil sa strogo podignutom kosom i pokušao u njoj prepoznati onu strastvenu i razigranu Ziru, koja mu je znala urotnički šaptati u uho scenarije erotskih igara koje je smišljala ili bi mu pak golišava padala u ruke glasno se smijući, dok je otvarala dragocjeni paketić kondoma koji je kriomice unijela u Ovarion. Uživao je u njezinoj razdraganosti, volio je njezino vitko tijelo i osmijeh s dvije rupice na obrazima.
Zira se okrenula prema prozoru i promatrala bijelu ravnicu, koju je presijecala uska pruga ceste s dostavnog poligona. Možda je ipak sentimentalna, ponadao se. Ali samo na trenutak, jer naglo se okrenula, ponovno s ledenim izrazom lica.
- Bolje je ovako, Tomas, ne treba odugovlačiti. Da, ranije sam mislila sam da bi mi mogao biti koristan u radu s pripravnicima, s obzirom na tvoje iskustvo i godine provedene u Ovarionu. Ali trenutno nema nikakvih izgleda da ćemo unaprijediti nekadašnje donatore. Možda jednom, ali zasad još ne. Muškaraca je još uvijek premalo i moramo sve držati pod kontrolom. Ne bih se željela nepotrebno izlagati neugodnostima predlažući te za mjesto na kojem te nijedna članica nadzornog odbora ne bi rado vidjela. Mogle bi samo posumnjati da imam neke skrivene interese, a to ne bi bilo dobro za mene...
- A zašto ne bismo otišli zajedno – zaiskrio mu je pogled i dok ga je Zira gledala u nevjerici, obrazlagao je svoj plan – Zašto ne? S otpremninama mogli bismo početi negdje nešto novo. Smjestili bismo se u nekom od polisa, ti bi mogla otvoriti liječničku praksu...
- Ne govori gluposti, Tomas! – prekinula ga je nemilosrdno – Nemam namjeru odlaziti odavde, niti s tobom planirati budućnost. Ti si bivši donator. Istekao ti je rok trajanja, pomiri se s tim. Vrijeme je da odeš iz Ovariona!
- Zar sam ja za tebe samo bivši donator?! Nakon svega? Ohola si i okrutna, Zira, misliš da možeš tako postupati s ljudima, pa bili oni i bivši donatori. Jer mogli bismo postati indiskretni... Možda bi članice nadzornog odbora zanimalo kakve su donatori zadatke svojedobno dobivali od upraviteljice?

Tu prijetnju pripremio je za svaki slučaj i nije je želio upotrijebiti. Ali izazvala ga je, pretjerala, podcijenila i ponizila. Jest, on je donator, ali ima svoj ponos i, napokon, nekada su bili... Kako se to nekada davno zvalo? Ah, da, bili su ljubavnici, dosjetio se i preplavio ga je poznati osjećaj ponosa.
- Ne bi se usudio, ne bi ti vjerovale... – mucala je, dok joj je lice oblijevalo crvenilo.
- Da, ne bi mi vjerovale, jer ja sam samo bivši donator. Ali možda bi vjerovale tebi. Snimio sam neke naše razgovore, a snimka je već na izvjesnoj adresi, također kod jednog bivšeg donatora, koji te dobro poznaje, ako baš želiš znati. Na moj znak, ili ako mi se nešto dogodi, pojavit će na displayima svih osam članica nadzornog odbora.
- Lažeš.
- Želiš provjeriti?
Gledali su jedno u drugo odmjeravajući snage, dok Zira nije vrisnula:
- Kako to razgovaraš sa mnom?! Mogu narediti da te istjeraju, mogu te ovog časa izbaciti iz Ovariona bez opreme, da krepaš na hladnoći! – vrištala je iznakažena od zloće, kao da bi mogla skočiti na njega i počupati mu kosu, pa je krenuo prema vratima. Ali Zira je stajala pored stola stisnutih šaka i drhtala od nemoćnog bijesa.
- Nije trebalo doći do ovoga, doista nije trebalo. Ali samo nešto, rado bih proveo još nekoliko mirnih mjeseci u laboratorijskoj reprodukciji, a nakon toga očekujem dobru otpremninu. Ja sam samo bivši donator, znaš da ne znam raditi ništa drugo – mirno je rekao i pritisnuo gumb za otvaranje vrata.

Spustio se liftom do golemog predvorja i polako krenuo prema restoranu. Osjećao je na vratu Zirin pogled kako ga prati s galerije. Trebao je biti gladan, ali osjećao je da mu ručak neće prijati. A sve je moglo biti drugačije. Ali dobro ju je procijenio, njegova ponuda nije imala nikakve šanse i bila je to zamka u koju je upala. Više od njezina odbijanja, zato ga je mučilo pitanje na koje nije dobio odgovor: zašto je toliko željela ubrzati njegov odlazak iz Ovariona? Probijao se kroz gužvu u predvorju, dok su vodiči novim pripravnicima objašnjavali gdje će se smjestiti. Stigle su mlade snage, gorko se osmjehnuo, osvrćući se za plećatim mladićem u prolazu. Sudar je zato bio žestok.
- Oprostite, nisam, gledao – ispričavao se mladić kovrčave kose, s naprtnjačom na ramenu.
Tomas ga je pogledao, pa se trgnuo u nevjerici. Mladić je bio njegove visine i imao je tamnu, kovrčavu kosu poput njegove, samo su mu oči bile drugačije, tamne i duboke.
- Ništa strašno – odgovorio je Tomas velikodušno, a mladić se s olakšanjem nasmiješio. Na obrazima su mu se pojavile dvije rupice.
Kao da ga to ni najmanje nije začudilo, Tomas mu je uz smiješak klimnuo na pozdrav, a zatim produžio prema restoranu. Još je jednim pogledom obuhvatio galeriju s koje ga je bijesno promatrala Zira.
- Nas troje, nekada davno bili bismo... – isprva se nije mogao sjetiti riječi – Ah, da, bili bismo - obitelj.