Sličnost koja povezuje kriminalistički roman Johna Banvillea „Snijeg“ (s engleskog prevela Mia Pervan, Vuković-Runjić, 2022.) i psihološki triler Mattiasa Edvardssona „Sasvim obična obitelj“ (sa švedskog preveo Luka Miličević, v/b/z, 2022.) leži u činjenici da su obje knjige na određeni način prvijenci na našim knjižnim policama: Banville (1945.) je svoje prijašnje „krimiće“ pisao pod pseudonimom Benjamin Black (recimo „Crnooka plavuša“ u prijevodu Petre Mrduljaš) tako da je „Snijeg“ prvi kriminalistički roman koji potpisuje imenom, dok je Edvardssonov (1977.) roman prvi prijevod ovog autora na hrvatski jezik.
U oba slučaja, središnja tema jest pronalaženje odnosa članova obitelji prema ubijenom muškarcu, ali dok se u Banvilleovom romanu to zbiva na očekivani način (detektiv Strafford ispituje obitelj Osborne u čijoj je knjižnici pronađen kastrirani leš svećenika Toma Lawlessa), u Edvardssonovom romanu istraga nije izravna nego čitamo odvojene pripovijesti oca, kćeri i majke o onome što se (kako i zašto) dogodilo.
Posebnosti romana „Snijeg“ su autorova detekcija odnosa između protestanata (5%) i katolika u Irskoj kroz opis zbivanja i izravno, kada se nadbiskup obraća detektivu Straforrdu : „protestantizam nije toliko vjera koliko reakcija na određenu vjeru“ (detektiv i obitelj Osborne su protestanti, ubijeni svećenik je rimokatolik), te utjecaj vremenskih uvjeta (snijeg, hladnoća) na ljudske postupke. Iako zakulisno odaje ime počinitelja, autor si daje oduška u opisu svećenikovog krimena čime unosi određenu sadržajnu i stilsku neravnotežu.Usprkos te, posve subjektivne opaske, smatram da se radi o majstorski napisanom romanu.
Edvardssonov roman može se opisati kao priča obitelji Sandell koju od Bildungsromana (romana o odrastanju) razlikuje povod, a to je pritvor 19-godišnje kćeri Stelle osumnjičene za ubojstvo 32-godišnjeg momka Chrisa Olsena. Otac Adam je svećenik u Švedskoj crkvi (evangelička), a majka Ulrike odvjetnica što ih uvrštava među ljude visokog morala i daje dodatnu draž njihovim „ispovijestima“ u kojima razmatraju svoj brak, odrastanje kćeri i spremnost na postupke nužne za kćerin spas (recimo lažno svjedočenje).
Njihove odvojene priče pokazuju tri različita razmišljanja i pristupa istim pojavama, razliku između Stellinih želja i pretpostavki njezinih roditelja o njezinom životu, te napokon strukturu suvremenog švedskog društva (najbolja Stellina prijateljica je Amina Bešić). Pripovjedačka nit se sporo razvija ali te postupnosti pri „ljuštenju“ intimnih slojeva pojedinog pripovjedača lijepo se usložnjavaju, pa iako stalno pratimo istragu o Olsenovoj smrti, važniji postaju sami obiteljski odnosi. Za razliku od pisaca koje smo „đuture“ prozvali „nordijskim piscima krimića“, Edvardsson se ne bavi lošim meteorološkim prilikama niti njihovim utjecajima na ljudsko raspoloženje (mračne radnje).
Budući da sam počela tekst usporedbom romana „Snijeg“ i „Sasvim obična obitelj“, tako ću i završiti: u oba romana postoji sličnost u povodima za ubojstvo i oba su ubojstva izvršena skoro istovjetnim „priručnim“ oružjem.
