Dobila sam svoje slovo, svoj broj i dijagnozu. I to zauvijek. Ta se slova ne brišu. Te brojke se ne broje. One samo stoje. Kao znak. Upozorenje. Ti pripadaš tu. Da te možemo naći. Da te prepoznamo, identificiramo, da znamo gdje si. Ne možeš nam pobjeći. Ti si sada u evidenciji. I što god da se dalje s tobom mijenja, ovo ostaje. Možeš se ti izliječiti, možeš biti bolja no što si bila, ali taj znak će te uvijek vraćati. Sistemu. Jer on ne zna bez slova i brojki.
Tvoje ime je prekomplicirano da se njime barata. Po imenu se razlikuješ od drugih. A ovdje ste vi isti … Fx i točka. Samo stisnu tipku i nađu te. Onda izdaju upozorenje. Možda si opasna za druge. Možda to što vrištiš nema veze s tobom. I nema. Vrištiš na društvo, na pravila, na zakone, na izopćavanja, na razlikovanja podobnih i nepodobnih, boljih i onih na margini. Vrištiš da ljude probudiš, da im kažeš da će i sami postati broj…i slovo, ne budu li se trgnuli.
Vrištiš da nadjačaš buku kojom te nemilice zasipaju, gužvu u koju te stalno guraju, u redove iz kojih ti ne daju izaći. Vrištiš na polomljenu djecu, na izgubljena djetinjstva, ukradene domovine, satrte mladosti, oduzete starosti. Vrištiš jer tvoja duša boli od neprepoznavanja, od smeća od jalovog pokušaja da budeš čovjek.
Tebi su dali oznaku agresivnosti jer si prijetnja društvu, tom suludom sistemu koji guta sve oko sebe. Agresivnosti jer si se usudio gurkati utonule spavače i moliti ih da ne prospavaju život. Jer si se odlučio boriti za svoju djecu, za njihovo plavetnilo u očima bez bijelih tragova. Za njihove stope u snijegu koji ne pada već godinama tamo gdje je trebao padati. Za njihove ravnice koje postaju suhare, kruta ispucana zemlja bez kiše. Bez plodova. Zatrovane hrane. Umjetnog osjemenjivanja. Kloniranja bića. Protiv Broja! Ja nisam broj! Meni ne treba dijagnoza.
Želim samo da me netko sasluša. Da čuje zov moje duše. Da ju nahrani. Da bude puna. Ja nisam Slovo! Mrtvo slovo na papiru. Ja imam život! I Život ima mene. Ja pulsiram. Ja trajem. Ja se mijenjam. Ja sam i gora i bolja. I vremešnija. I mlada. I taknuta. Simfonijom cvijeća u proljeće kad se rascvjeta. I spržena žarkim suncem ljeta. I raspršena šarenim lišćem jeseni. Izbijeljena snjegovima sa surih planina. I vučjim zovom u hladnim noćima prožeta. Ja sam rijeka koja teče. Ja sam more što leluja. Ja sam orkan sa visina. Ja sam smiraj noći. Žedna pjesama. Neuhvatljivih rima. Riječi što se množe. Neartikuliranih glasova.
Ja sam prašina svemira. Sve zvijezde u noći. Pa kako da onda stanem u to jedno slovo i broj? Sumanuta. Sumanutost je zabluda. Čudna uvjerenja koja dugo traju. I teško se liječe. Ohh, kako su samo u pravu. Otkako znam za sebe živim u zabludi. Da je ovaj svijet lijep. Da su ljudi dobri. Da pomažu jedni drugima. Da suosjećaju. Da štite svoje mlade i ranjene. Stare. Da čine svijet boljim. Da služe svojim znanjem čovjeku. Da istražuju kako bi pomogli a ne odmogli.Da liječe svoje rane i ne produbljuju stare. Da su na usluzi. Da ne otimaju tuđe domove. Da pitaju smiju li ući u neku zemlju i ne dolaze bez poziva. Da ne tjeraju ljude sa svojih ognjišta. Da se ne usude ubiti. Da znaju reći hvala! Da budu dobri domaćini. Da se odreknu nečega u ime nečega. Da ne podmeću noge. Da grade, a ne razaraju.
Da, ja sam sumanuta. Sumanuta od količine boli koje svakodnevno čovjek nanosi čovjeku. Od suza gladne i iscrpljene djece. Od krikova zatočenih. Od jecaja majki za svojom djecom. Od gluhe tišine kad moliš za pomoć Od nerazumijevanja, od psovki. Od stida, od prljavih obraza, od nečasnosti. Pohlepe i zlovolje. Jagme i tlače. Korumpiranosti, nelojalnosti, krađe i besćutnosti. I da! Ta se sumanost dugo liječi. Moja je neizlječiva. Još uvijek vjerujem čovjeku. Još sam uvijek spremna podmetnuti leđa. Još uvijek očekujem ono najbolje. I neću stati. Prosipaću svoje riječi kao perle. Pa koga dotaknu. I otići na onaj svijet sa svojom dijagnozom.
