Tko je bila sveta Terezija Avilska, svetica, naučiteljica, djevica
Život prve žene naučiteljice Crkve mogli bismo nazvati duhovnim iskustvom jedne
ljubavi jer je taj život bio mistika kao susret s Bogom. O tome je njemački
isusovac Josef Sudbrack napisao vrijednu i stručnu studiju u kojoj pokazuje
aktualnost Terezijina iskustva. Njezin mistični odgovor Božjemu pozivu vodi
neposredno u veoma bujan nutarnji život, a i u apostolat. Tko si bude dao truda
te pročita barem središnje tekstove iz Terezijinih djela, naći će u njima onakve
stavove kakvi su i njemu potrebni za njegov osobni duhovni život.
Terezija se rodila 28. ožujka 1515. u Avili, glavnom gradu istoimene pokrajine
u Staroj Kastiliji, koji je nadaleko poznat po svojoj romaničkoj crkvi, gotičkoj
katedrali te bedemima iz XI. stoljeća. Roditelji su joj bili Don Alonso Sanchez
de Cepeda i Dona Beatriz de Ahumada. Osim nje imali su još jedanaestero djece.
Od triju djevojčica samo se Terezija odluči za redovnički stalež.
Kako je Terezija bila promišljena i odlučna žena, kad je jednom odlučila postati
redovnica, onda je tu stvar uzela veoma ozbiljno. Sa zvanjem se nije šalila.
Prvu godinu redovništva nastojala je oko savršenosti tako odlučno da se živčano
i tjelesno brzo dokrajčila. Upala je u stanje sveopće anemije, a zatim je kroz
četiri dana bila posve ukočena. Svima je izgledalo da će umrijeti i već su sve
pripremili za sprovod. No, ona se najedanput probudila iz svoga mrtvila i ukočenosti
te sama otklonila posvećeni vosak, kojim su joj po tadašnjem običaju bili već
zalijevali očne kapke. Neki misle, čak, da samo brizi i slutnji Don Alonsa valja
zahvaliti, jer se opirao pogrebu, da nije bila živa zakopana. Svetica sama misli
da tu milost ima zahvaliti zagovoru sv. Josipa koga je počela još više štovati
i pobožnost prema njemu cijeli život neumorno širiti.
Od trena kad je jasno vidjela da je Bog više ne želi gledati "u razgovoru
s ljudima, već s anđelima" i kad je svoje srce s njegovim velikim mogućnostima
"nastojala uskladiti" sa Srcem Kristovim, do tada prosječna karmelićanka
postade jaka žena, velika redovnica, koja je nastojala svoj život proživljavati
u duhu Evanđelja. I u tome je bila sva obnova Karmela, obnova koja je išla polako,
uz mnoge poteškoće, ali koja je posve preobrazila redovnički život. Rodio se
novi, idealni Karmel, nama dobro poznate bosonoge karmelićanke, dostojne kćeri
velike majke Terezije od Isusa.
Radi obnove Karmela Terezija je krstarila cijelom Španjolskom. Nije više bilo
poteškoće i zapreke koja bi je zaustavila. I to je bio život njezine posljednje
22 godine. Iz tog su života kao najzreliji plodovi onoga razdoblja nastala njezina
pisana djela: Knjiga Gospodinovih smilovanja, u kojoj je majstorski i duboko
psihološki opisala povijest svoga života, Put savršenosti, Stanovi ili grad
duša, Utemeljenja, kao i nebrojeni odgojni spisi te svjedočanstva uzvišene mistične
lirike.
U svojim molitvama i mističnim zanosima ta je sveta redovnica nosila sve brige
i tjeskobe Tridentskog sabora, bitku kod Lepanta, događaje u svojoj domovini
Španjolskoj, misijski rad u Americi. Sama je rekla da je Indijanci tamo u Americi
stoje mnogo jer je u molitvi za njihovo spasenje mnogo uzdisala. Iako je bila
na vrhuncima mistike, nije bila daleko od svega onoga što se u tadašnjoj Crkvi
i u svijetu događalo.
Naslućujući sve kušnje koje čekaju Crkvu i kršćanstvo, vapila je: "O kršćani,
vrijeme je da branite svoga Kralja te da se u tako velikoj zapuštenosti oko
njega svrstate! Jer malen je broj vjernih koji ga još okružuje; veliko je naprotiv
mnoštvo onih koji slijede Lucifera. No, najgore je što oni koji se na vani očituju
kao Gospodinovi prijatelji, potajno ga iznutra izdaju, tako da on ne nalazi
gotovo nikoga na koga bi se mogao osloniti."
Terezija je napustila vrijeme izdahnuvši 14. listopada 1582. Dan poslije njezine
smrti bio je već 15. listopada, jer je upravo tada stupila na snagu reforma
kalendara - ispravak staroga julijanskoga kalendara te se vrijeme uskladilo
s objektivnom stvarnošću prema kojoj se mjeri. Ima u tome mnogo znakovitosti
jer je Terezija Avilska svojom obnovom Karmela pomogla pomaku redovničkoga života
naprijed općenito. Na njezinim se spisima nadahnjuju još i danas toliki redovnici
i redovnice.
