Revizor, najpoznatije dramsko djelo Nikolaja Vasiljeviča Gogolja,čija je tema o dolasku lažnog revizora navodno potekla od Puškina, svoju je praizvedbu doživjelo 1836. godine u Sankt Peterburgu.Od tada ta je peteročinska komedija postala gotovo pa „opće" mjesto repertaoara brojnih kazališta diljem svijeta. Svako malo Gogoljev Revizor dolazi u reviziju. U reviziju postojećeg stanja (čiji ishod nije teško za pretpostaviti) dovodi ga i Kazalište Virovitica, ovaj put u koprodukciji s Narodnim pozorištem iz Tuzle.
Upo svemu tipični ruski provincijski gradić neslužbenim putem stiže vijest koja će neugodno iznenaditi njegovog načelnika, ali i ostale visoke činovnike institucija sudstva, školstva i zdravstva:među njihove papire, frakture, narudžbenice, među njih, njihove podređene, među građane željne prilike za iznošenjem svojih istina o modelu i prirodi upravljanja, u njihov dobro uhodan sustav utemeljen na mitu, korupciji, zlouporabi funkcije (i moći koju ona donosi)dolazi revizor! Iz glavnog grada! Inkognito! Na sceni se nižu portreti korumpiranih, sebičnih, samoživih činovnika koji će biti u potpunosti raskrinkani u predstavi ispravnosti što ju igraju za i pred Hlestakovim, nesposobnim i ne baš prebistrim činovnikom koji se spletom okolnosti nađe u ulozi revizora.
„Nitko i nikada do njega nije napisao tako sveobuhvatnu patološku anatomiju ruskoga činovnika. Smijući se, on bespoštedno prodire u najskrivenije kutove te pokvarene i štetne duše." Ove Garcenove riječi napisane povodom Revizorau potpunosti odgovaraju Gogoljevoj želji da „okupi na jednu hrpu sve loše u Rusiji što je do tada znao, sve nepravednosti koje se čine na mjestima gdje se od čovjeka očekuje pravednost" te da ih „jednim udarcem" sve dobrano ismije. Taj raskrinkavajući i pročišćavajući smijeh glavna je pokretačka sila ove komedije i, kako navodi Gogolj u pogovoru, njezin jedini „pošteni i čestiti" lik. Usmjeren na brojne strane, u konačnici ima samospoznajno djelovanje. Budi likovima svijest o njima samima, posredujući u buđenju samosvijesti gledatelja. „Čemu se smijete? Sebi se smijete!" poznata je replika iz završnog monologa upravitelja grada, iskazanog iz pat pozicije nemoći i srama. Sveukupno raskrinkavanje i samoosvješćivanje individualnog ali i kolektivnog socijalnog ponašanja kao ciljevi ove majstorski osmišljene i napisane, nadasve humorne i groteskne komedije najavljeno je i u njezinom mottu: „Ne krivi zrcalo ako ti je njuška kriva". Iako donosi vrsne prikaze karaktera, Gogolj ne razvija Revizora isključivo u smjeru komedije karaktera, niti ga, iako reda i zapliće niz duhovitih, komičnih situacija koje proizlaze iz quid pro quoa, sižejne osnovice komada, ne usmjeruje u komediju situacije. Nadređen klasifikacijski pojam spomenutima, svakako je društvena, odnosno socijalna komedija. I zato su likovi svojom pojavom, postupcima, načinom razmišljanja i jezikom izraz ne samo individualnoga, već i općega, onoga što ih čini sličnima i prepoznatljivima. Melchinger, pak,naziva Revizora remek-djelom političkog kazališta te ga dovodi u usku vezu s političkim komedijama Aristofana i Molièrea, koje ujedinjuje metoda kojom se politički komično otkriva u konkretnom realitetu. Takvo kazalište (kao javna stvar), kojeraskrinkava mnogo više negoli samo prilike u jednoj određenom vremenu i jednoj određenoj zemlji, osim što ne gubi na svojoj visokoj umjetničkoj vrijednosti, ne gubi ni na svojoj aktualnosti: situacije, likovi i motivi (motiv korupcije i podmićivanja kao sredstva u očuvanju položaja u društvu) iz devetnaestostoljetne Rusije i više su nego prepoznativi i bliski našoj aktualnoj društvenoj situaciji koju dodatno naglašavaju medijske senzacije.
Komad je prvotno bio zabranjen, a po praizvedbi je izazvao burne i kontroverzne reakcije koje je sam Gogolj teško primio. Dodatno motiviran, po njegovoj procjeni, slabom izvedbom glumaca, napisao je Upozorenje onima koji bi htjeli izvesti Revizora kako treba, iscrpne upute glumcima u kojima dodatno rasvjetljava likove komada, te Gledaoci se razilaze poslije izvedbe nove komedije, svojevrsnu (obrambenu) eksplikaciju Revizora u dijaloškoj formi. Ono što, isprva čudi je podatak da je konačnu dozvolu inscenaciju praizvedbe izdao sam car. Kako to, ako je Revizor u tolikoj mjeri oštra politička groteska? Odgovor leži u činjenici što ciljni objekt kritike nije sama vlast, već pojedinci koji su u poziciji njezine zlouporabe.
Potpuno raskrinkani i suočeni sa vlastitim refleksijama ogledalu, uvjereni kako su dosegli dno osramoćenosti i propasti, protagonisti Revizora, kao i na početku komedije i na samome kraju primaju vijest o dolasku revizora. Ovog puta pravoga. Za razliku od prve slike, pune strke, kovitlaca i akcije, završna je slika nijema i skamenjene grupa.
Nikolaj Vasiljevič Gogolj: REVIZOR
Kazalište Virovitica i Narodno pozorište Tuzla
Redatelj: Dražen Ferenčina
Prevoditelj: Želimir Boškov
Dramaturgonja: Ana Prolić
Jezična adaptacija i jezični savjetnik Tomislav Pintarić
Skladatelj: Mate Matišić
Scenograf: Osman Arslanagić
Kostimografkinja: Adisa Vatreš
Oblikovatelj svjetla: Osman Arslanagić
igraju
Mijo Pavelko, Adnan Omerović, Mladen Kovačić, Blanka Bart, Elvira Aljukić, Siniša Udovičić, Nenad Tomić, Igor Golub, Elvis Jahić, Draško Zidar, Nermin Omić, Antun Vrbenski, Nedim Malkočević, Aleksandra Demše
Mažoretkinje:
Katarina Mihaljević, Maja Blažičević, Martina Blažičević, Anamrija Živković, Nives Cabunac, Kristina Barčanac, Tina Majcenić
