Banner
Državni inspektorat opozvao Barebells pločicu - soft protein bar Coco Choco
Sabor u srijedu o SLAPP tužbama
Benčić: Rekla sam stoko i odnosilo se na HDZ
Izmjene Zakona o visokom obrazovanju, profesori rade do 67. godine
Sindikati traže zaštitu plaća od inflacije, Ćorić pregovore najavio za jesen
Državni tajnik Rukavina: Hrvatska ima 3,6 milijuna birača
HŽ Infrastruktura: Nesreće na željezničkim prijelazima prepolovljene

  Aktualnosti

O borbi protiv nasilja nad ženama ili vratimo fokus na osobnu odgovornost

  Gordana Radusin           28.09.2026.
O borbi protiv nasilja nad ženama ili vratimo fokus na osobnu odgovornost

Prošao je još jedan dan 22. mjeseca rujna u godini. Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama! Javni prostor na svim razinama bio je okupiran raznim akcijama, predavanjima, okruglim stolovima, videima, porukama. I sve je to u redu. Podržavam apsolutno svaku aktivnost koja će doprinijeti pravovremenoj zaštiti žrtve nasilja i pravovremenom i adekvatnom sankcioniranju počinitelja nasilja. Ako će pomoći, neka svaki dan u godini bude zatrpan aktivnostima u tom smjeru.

No, ono što brine, je činjenica da posljednjih godina veliki dio društva smatra da je za svaku tragediju, svako nasilje nad ženom (ali i nad drugim ranjivim skupinama), kao i za svaki femicid, kriv sustav, svejedno koji. Od kada to odgovornost sustava poništava ili umanjuje osobnu odgovornost pojedinca? Uostalom, i svaki sustav čine pojedinci. Kada je prestala osobna odgovornost počinitelja nasilja? Kada je prestala osobna odgovornost roditelja koji je mljt. djecu izložio nasilju? Kada je prestala odgovornost svih onih koji su nakon femicida sve znali, i to godinama? Da li je jedan poziv policiji ili sustavu socijalne skrbi, „nakon kojeg se ništa nije promijenilo“, opravdanje da više nikada ne prijavimo nasilje kojem smo osobno svjedočili, „jer mi smo svoje napravili“.

Svatko tko je imalo upućen u problematiku, itekako dobro zna koliko je ženi žrtvi nasilja teško izaći iz nasilnog odnosa i sa kojim se sve strahovima suočava i bori (strah za vlastiti život, strah za život i sigurnost djece, materijalna i stambena nesigurnost, …) Samim tim, upravo iz navedenih razloga, žrtva nasilja teško se otvara pred službenim osobama, a možda lakše pred majkom, sestrom, prijateljicom, susjedom, kolegicom na poslu…

Koliko njih je saznanje o nasilju prijavilo policiji, koliko njih je žrtvi ponudilo i pružilo konkretnu pomoć i podršku, osnažilo ju da potraži pomoć? Iako se za većinu žena žrtava nasilja, nakon tragičnih događaja i ubojstava, utvrdi da je njihova obitelj evidentirana u sustavu socijalne skrbi i da je počinitelj nasilja poznat policiji, svakom tom pojedinačnom slučaju i dinamici u obitelji svjedočili su pojedinci, u sustavu i izvan sustava, i svatko u tom smislu ima osobnu odgovornost. Još uvijek je itekako prisutno mišljenje: „Neću se miješati“, „Žao mi je, ali nije na meni, neka institucije rade svoj posao“, „Molila me je da nikome ne kažem“, „To je obiteljska stvar“, …

Nulta stopa tolerancije na nasilje nije samo natpis na nekoj tabli na zidu, nulta stopa tolerancije na nasilje je odgovornost svaki dan svih nas, članova jednog društva: od člana obitelji, prijatelja, susjeda, radnog kolege, pa i slučajnog prolaznika koji neposredno svjedoči nasilju, do svih pojedinaca/stručnjaka/odgovornih osoba u sustavima uključenim u prevenciju i suzbijanje nasilja nad ženama i nasilja općenito, zaštitu žrtava nasilja i pravovremeno i adekvatno sankcioniranje počinitelja nasilja.  

Kada svi mi u svim segmentima svoga života i djelovanja u društvu budemo živjeli i prakticirali te svoje osobne odgovornosti, kada ih međusobno umrežimo i dobro učvrstimo, prostor počinitelju nasilja će se značajno smanjiti, a žrtva će dobiti veći prostor za izlazak iz nasilnog odnosa. Zato krenimo od sebe, i svako neposredno svjedočenje nasilju ili saznanje o istom prijavimo bez odgode, već danas!




Još iz kategorije Aktualnosti