Novine za Pepeljugu

Na izložbi cipela napričala sam se s frendicom do sita o muževima, djeci, vrtićima, školi, poslu, novcu, odijevanju... – o takvim stvarima pričaju žene i takva se iskustva razmjenjuju u ženskim novinama. Ali ne u našima!

Kad već Juliška iz Virovitice ne može sa mnom, pozvala sam svoju susjedu-prijateljicu Anu da mi pravi društvo na izložbi cipela. Hoće ona, jedva dočekala, šminkerica! I otišle nas dvije, dakle, u Etnografski muzej, da ispunim što sam obećala Virovitičankama na forumu Virovitica.neta.
Umjesto karte, ulaznica je žlica za cipele na kojoj piše naslov izložbe – «Koje dobre šuze». Mala je to izložba, baš za Pepeljugu: od egipatskih sandala s licem neprijatelja – crtali su ga na potplatima da bi mogli doslovce gaziti po njemu – do manolica kakve je obožavala Carrie u seriji «Seks i grad», jedva nekoliko stotina pari. Ali možda je izložba tako mala baš zato da bi nas zorno podsjetila koliko zapravo kratko hodamo u cipelama.
Sve negdje do 17. stoljeća o modi na ovim prostorima govori većinom obuća iz stalnog postava Etnografskog muzeja (opanci i obojci svih vrsta), nakon toga kazališni rekviziti (satenske, pa i kožne balske cipele), dok o posljednjih sto modnih godina svjedoče i cipele nekih poznatih vlasnika, od kojih su neki bili slavni, a neki su to i danas, pa su svoje cipele posudili muzeju. Bijele vjenčane cipele s početka 20. stoljeća, stoji u potpisu, vlasništvo su gospođe iz jedne poznate splitske obitelji – Ana, rođena Splićanka, prepoznala je prezime. Imelda Marcos sa svojih nekoliko tisuća pari zastupljena je jednom policom prepunom raznobojnih cipela i novinskim citatom: «Otvorili su moje ormare da nađu kosture, ali hvala Bogu, našli su samo cipele». Kakve bi to bila izložba bez podsjećanja na najpoznatije cipele na svijetu – crvene elegantne salonke s mašnicom koje je nosila Marilyn Monroe pored njezine fotografije iz «Sedam godina vjernosti» na propuhu iz tunela podzemne željeznice i bilješka da su najvišu cijenu na aukcijama filmskih cipela dosad ipak postigle čarobne crvene cipelice djevojčice Dorothy, koje je nosila mlada Judy Garland u «Čarobnjaku iz Oza».

Modu debelih potplata predstavljaju nevjerojatno visoke platforme Matije Vuice s početka devedesetih, zelene sa šljokicama. «Jedna je žena obula platforme i pala, milijuni su je slijedili» – stoji pokraj njih isječak iz tadašnjih stranih novina. Tu su i iznošene, ali maksimalno očuvane kaubojske čizme Dražena Lalića iz osamdesetih. «Čizme su simbol muževnosti i snage», navodi se uz njih, kao da si je sociolog dr. Lalić sam naručio što će pisati pored njegovih čizama. Zbog vjerovanja da je snaga u muškoj čizmi, u nekim našim krajevima rodilje bi pred porod popile gutljaj vina iz muževljeve čizme, bilježe etnografi, kako bi si ulile snagu potrebnu za porođaj.
Da se moglo kupovati, ponijela bih si kući replike sandala iz Andautonije, rimskog nalazišta nedaleko Zagreba, izrađene od meke kože prirodne boje, koje se za nogu drže s nekoliko vezica. Ani su se pak svidjele crne sandale s jednim remenčićem od velura i mašnom oko gležnja na potpetici od dvanaest centimetara – iako je nikad nisam vidjela s potpeticom. Gdje ima cipela, ima i čarapa, pa su uz jedan zid nanizane pletene čarape iz raznih dijelova Hrvatske – u bojama i bijele. Izložena je i starinska postolarska radionica sa svim alatom – ne puno drukčija od radionice mog šustera u zgradi, kojem inače nosim svoje cipele da popravi potpetice.
Ali najzanimljivije mi je bilo prisjetiti se mode sedamdesetih, osamdesetih, devedesetih... Sandale u kojima je nastupala Blondie, cipele u kakvima je plesao Travolta u «Groznici subotnje večeri»... Kaže mi Ana da je u vrijeme «Groznice» bila u Muenchenu, gdje su cijeli dućani prodavali samo odjeću i obuću poput Travoltine. Uz crne, pustene Borovo papuče s drukerom stoji: «Unuci i bake nosili su jedno vrijeme istu obuću» jer su ih u prvoj polovici osamdesetih novovalci obuvali uz bijele čarapice. Martensice su cipele nad cipelama, pa tu vise na vlastitim vezicama od poda do stropa, a pored njih tumačenje da različite supkulturne grupe nose marte s vezicama različitih boja – pravila nisu univerzalna, ali ljubičaste navodno nose gay alternativci. Manolice, cipele iz radionice Manola Blahnika, koje su, kako kaže Madonna, «bolje od seksa, a dulje traju», ovako izložene nisu me osobito fascinirale. Naizgled su sasvim obične cipele s visokom potpeticom, iako se, vrijedi za svake cipele, ne može znati kakve su dok se ne probaju. Kao i seks, rekla bi Madonna.

Sad bi se moglo o simbolici cipela i stopala (vidi «Rječnik simbola», Nakladni zavod Matice hrvatske) i o tome da žene vole cipele jer ih mogu do mile volje birati, za razliku od odjeće gdje ih ograničava broj i veličina (vidi neke ženske magazine). Cipele upotpunjuju cijeli outfit i govore o našem stavu prema modi, odijevanju i samoj sebi. Zato je cipela s potpeticom fetiš transvesita, koji njome dovršava i naglašava svoje preodijevanje u suprotni spol. Ali cipele mogu biti povod da se progovori i o ozbiljnijim stvarima – sad će se Koden u forumu opet kuglati od smijeha - a to su ženski razgovori.
Napričale smo se, naime, Ana i ja do sita o cipelama, ali i o muževima, djeci, vrtićima, školi, poslu, novcu, odijevanju... - tome takve izložbe i služe, zar ne?! Razmijenile smo iskustva o dječjim tulumima kod kuće – ja ih, unatoč kršu i talambasu, volim priređivati jer mi je to prilika da vidim kako se moja kći (nepristojno) ponaša među drugom djecom, a Ana me, iskustvom mame jednog petaša i jedne sedmogodišnjakinje, upozorava da su klinci najgori kad tulumare kod kuće, dok se u gostima znaju ljepše ponašati! Otišle smo poslije na kavu – pa sam se obradovala kad mi se javila moja virovitička studentica Vedrana, koja, kaže, isto čita net – i došlo je vrijeme da krenem po Marinu u vrtić. Ana je nastavila šetnju gradom – ima slobodno popodne jer će jedna njezina susjeda-prijateljica pokupiti i svoju i njezinu kćer iz vrtića.
Kako su samo takvi razgovori korisni, štoviše, nužni! Odmah sam u mislima prolistala svoja poznanstva iz susjedstva i vrtića, koja bih mogla koristiti na sličan način. U Marininoj vrtićkoj grupi već su se, doduše, stvorili neki prijateljski kružoci, pa mi, roditelji znamo za zimskih popodneva naizmjence organizirati kućne igraonice i tako jedni drugima osloboditi dva-tri sata.
Eto, o takvim stvarima pričaju žene. I takvi su se savjeti nekada razmjenjivali u ženskim novinama. Štoviše razmjenjuju se i danas u stranim ženskim novinama – ali ne i u našima. Odnosno tek stidljivo u rijetkima i ne osobito tiražnima. Ovako nezaposlena, mogu konačno po ženskim novinama sasuti drvlje i kamenje, bez straha da će mi netko dati otkaz!
Među stranim ženskim novinama meni se, naime, i dalje sviđaju one koje preporučuju kako organizirati vrijeme, predstavljaju nova eko-sredstva za čišćenje, savjetuju o odgoju djece ili o biranju i održavanju odjeće te donose recepte zdrave prehrane... No, kao da se obraćaju samo "očajnim kućanicama", naše "očajne" ženske novine pišu za žene koje kao da imaju i novca i vremena na bacanje. Sama šminka i šoping, to sam negdje već rekla, ali što mogu kad sam na to stvarno alergična. Oglasi donose silnu lovu, ali to sigurno nije razlog što u ženskim novinama nema ni traga one tipične ženske ili ženstvene razmjene iskustava. Kao da netko namjerno karikira i iskrivljuje ženski svijet, kao da od onih povjerljivih razgovora u frizeraju – gdje ima, naravno, i onoga tko je s kim – ne ostaje ništa drugo osim samog zavirivanja u tuđi lonac i krevet!
Kad je pokrenuta Gloria, mnogo prije nego što ju je preuzela naša Virovitičanka Dubravka Tomeković, napisala sam za tadašnji nezavisni Arkzin komentar pod naslovom «Gloria je muško», gdje sam objasnila zašto novopokrenuta tabloidna, navodno ženska novina uopće nije ženska, već je izašla iz muške glave. Krunski dokaz bila mi je Glorijina akcija «Kilogram zlata za kilogram sala», kojim su se čitateljice pozivale na dijetu za mršavljenje – koja najviše omršavi, dobit će najveću nagradu. Pa zar bi to žena mogla smisliti?! Gdje je tu ona povjerljivost i dobronamjernost ženske razmjene iskustava?! Kao da se netko želio narugati ženskom rodu!

Poslije mi je Mate Bašić rekao da su u Gloriji tekst «Gloria je muško» smatrali reklamom, jer se nekada, u vrijeme Poleta, takvim naručenim negativnim recenzijama pumpala tiraža. Kada je Gloriju preuzela Dubravka Tomeković – nemam prigovora, naglašavam, nedajbože da me se krivo shvati tu, u rodnom gradu glavne urednice Glorije! – odlično ju je profilirala u vrlo informativan magazin koji ažurno izvještava sa svakog važnijeg partyja u hrvatskom visokom društvu. Ali to nije savjetodavni ženski magazin. Iako je, urednički promišljeno, jedini od svih ženskih magazina preuzeo antologijsku rubriku Magde Weltrusky iz nekadašnjeg Svijeta.
Znam - da su se savjetodavni ženski magazini prodavali, ne bi se jedan za drugim ugasili. Po mojim kriterijima, nisu bili dobri, ali ne zato što su pokušali slijediti onu definiciju ženskog savjetodavnog magazina, nego baš zato što u tome nisu bili dosljedni. Izgubili su se gledajući preko plota u susjedno dvorište, prevodeći strane tekstove i pokušavajući otrgnuti komadić Gorijinog kolača, prenoseći agencijske vijesti o tobože slavnima.
Dok vani ženske novine sa savjetima i dalje izlaze i savjetuju, kod nas kao da nikome ne trebaju! Gotovo je nevjerojatno da kod nas nema, a tamo ima, žena koje rade i koje jedva stižu kod kuće obaviti sve što trebaju; ima i onih koje poslije posla žure u vrtić, pa im je važno radno vrijeme vrtića; ima i onih koje ne žive sa svojim roditeljima, pa ne znaju gdje ostaviti dijete kad se nakon šest mjeseci porodiljnog vraćaju na posao; ima žena koje žele razmijeniti iskustva i recepte s mariniranim tofuom koji se pojavio u supermarketima ili o piletini iz eko uzgoja koja je skupa, ali možda se za nju ipak isplati dati taj novac... Novac – vjerojatno je problem novac. Izgleda da žene koje tako žive kod nas zaista nemaju novca da bi si kupile magazin, a niti sve one novitete koje bi im na oglasnim stranicama trebali predstaviti oglašivači. One su Pepeljuge, a za izdavače Pepeljuge nisu publika zbog slabe kupovne moći... Još nisu - jer nadam se da će jednog dana ipak postati. I da novinarske trudbenice poput mene do tada neće potpuno osijediti.
Juliška, dogovorit ćemo se opet za neku žensku izložbu. Vidiš kako me takve stvari inspiriraju!