Roman u nastavcima Doba propasti
Jedanesto poglavlje: Novi izdajnik
Prethodna poglavlja
Duboko u utrobi višeg svemira, u daljini su sablasno svjetlucale neznane i nikad pronađene zvijezde, odajući prisutnost neke božanske sile, a njihova je mistična aura poticala trnce u svima onima koji ih promatraše te je čak i sam Gospodar bio zbunjen beskonačnošću svoje dimenzije, kao što su i obični smrtnici zgranuti ogromnošću svoga svemira. Desetke hitrih i moćnih letjelica, koje su poput ogromnih i nadasve razornih zmajeva kružile svojim svijetom, rijetko su se udaljavale od onog glavnog središta svih onostranih utjecaja gdje se nekim čudom u sitni i naizgled skućeni lebdeći objekt smjestiše glasovita Bezvremenska Vjećnica i strahopoštovanja vrijedna Galerija Paralelnih Svemira. No isti onaj svemirski brod koji je Čovjeka davno izbavio iz pustinje, izbrisavši u njemu sjećanje na sve što je prethodilo toj očajničkoj želji za brzom i bezbolnom smrću, suviše se udaljio od svoje matične utvrde, kao da nastoji doprijeti do samih raskošnih svjetala za koje se više nije znalo jesu li ih Gospodarevi preci stvorili kao lukavu simulaciju ili su ona oduvijek bila dijelom stvarnosti.
Govorilo se i da će onaj tko se previše udalji od prijestolnice više dimenzije jednostavno nestati bez ijedne iskre, bez najmanje boli, napustivši granice svega što je Providnost ikad zamislila. Čak i u samoj Bezvremenskoj Vijećnici, kad je u nižim svjetovima na trenutak nastupio red i kada su viša bića satima besposleno sjedila, javljali su se naizgled pronicljivi filozofi koji ipak nikad nisu mogli riješiti problem beskonačnosti koji se nadmetao njihovim nezamislivo sposobnim umovima. No strogi i suvereni vladar tog svemirskog broda koji je hrabro napustio svoje jato, otisnuvši se prema nikad istraženom bespuću, nije kanio dovesti svoj život u pitanje premda bi iščeznuo bez ikakvih muka, već se u njegovoj svijesti vrpoljiše zameci raznih podlih ideja, sve dok se nije odlučio na sasvim nečasna djela.
Na sjednicama Bezvremenske Vjećnice, taj se ugledni kapetan već dugo vladao veoma nesnošljivo, gubeći neprocjenjivo povjerenje što ga je prema njemu gajio sam Gospodar, a u njegovim je očima sve jače sjajio neki stravični protest, kao da je postao glavnim pobornikom naglih i korjenitih promjena. Njegova slijepo odana posada, sastojala se od deset bezosjećajnih i gotovo bezumnih bića, nalikujući na vojsku vrlo naprednih robota čija je inteligencija bila tek umjetno stvorena, no i oni su već počeli slutjeti da se sprema neko veliko zlo, bivajući svjesni davno prihvaćene filozofije koja je generacijama kružila njihovom civilizacijom.
-Ne smijemo se više udaljavati od Galerije jer ćemo zauvijek nestati. Neće se više tko imati vratiti u granice carstva!- gledajući svojeg vođu sitničavim i prijezirnih pogledom, stasito stvorenje razrogači svoje velike crvene oči, govoreći sve brže, glasnije i napasnije, znajući da ih od ruba stvarnosti dijeli sve manje i manje prostora.
-Kako se usuđuješ preispitivati moje odluke?! Ja sam kapetan i slušat ćete moje zapovijedi, makar vam nedostajala samo jedna sekunda do potpune propasti!-ne obazirući se na većinu preneražene posade, koja se oko njega tijesno okupila, gledajući ga istovremeno srditim i umolnim pogledom, Apsolutni je osjećao sve veće nepovjerenje svojih podređenih. Bio je čvrsto siguran u sebe, znajući da ih neće dovesti do bezizlazne situacije, jureći hrabro tamnim bespućem poput mudrog vojskovođe koji se odlučio upustiti u naizgled besmislenu bitku u kojoj tek pronicljivi vide priliku za napredak.
-Znam što činim i neću dopustiti da stradate! Vaše me je nepovjerenje jako razočaralo! Moja sigurnost vam mora biti dovoljan dokaz, inače niste vrijedni služiti ovoj posadi!-osjećajući da polako gubi svoj mukotrpno stečeni autoritet i da je u vlastitoj letjelici iznenada postao dijelom sramotne manjine, Apsolutni kao da počne gubiti razum.
-Poslušajte me, kapetane! Već smo se udaljili tristo megauniverzuma ( megauniverzum je posebna mjerna jedinica više dimenzije kojom se označavala udaljenost milijun puta veća od promjera prosječne sfere u Galeriji Paralelnih Svemira, u nižoj dimenziji to je približni ekvivalent za tisuću kilometara ). Već smo odavno premašili sigurnu udaljenost i oko nas je samo mrak ! Vojska će uskoro početi tragati za nama! I njih ćemo odvući u propast!- jedan od najuglednijih članova posade, koji je i sam nekoć bio njezin ponosni kapetan,sada je mahnito protestirao nastojeći se probiti do središnje kontrolne sobe kako bi promijenio njihovu fatalnu putanju i spriječio da se nerazumne odluke Apsolutnog ikad ostvare.
-Postat ćemo vrlo nepoželjni u carstvu! Gospodar će početi sumnjati u našu odanost! Ako se ubrzo ne vratimo, optužit će nas za pokušaj dezertacije i smatrat će nas izdajicama.-jedan od bijesnih pobunjenika posegne za dugim srebrnim oružjem iz čijeg su nepogrešivo zašiljena vrha sukljale vrele laserske zrake, iste onakve kakvima je nezahvalni Čovjek nastojao uništiti svoje velikodušne spasitelje dok je 21.12.2032. bio zarobljen u njihovoj letjelici. Apsolutni se više nije osjećao ništa vrijednijim od pukih robota kojima je dotad s lakoćom vladao, manipulirajući gotovo svakim djelićem njihove krhke volje, a dok je smrtonosno i hladno srebro bilo upereno prema njegovom izobličenom licu, nekoć suverene riječi koje su prštale samopouzdanjem, pretvoriše se zadnje očajničke uzvike i svojevrsnu psihotičnu mješavinu teških uvrjeda i očajničkih molbi jednog uplašenog bića.
-Razmislite što uistinu želite! Zar vam se zbilja isplati okrenuti se protiv svog pravednog kapetana koji vas je uvijek uspješno vodio kroz najveće izazove? Gospodar nas je oduvijek potlačivao, stvarajući u nama osjećaj manje vrijednosti.- okrene se prema ukipljenoj gomili svojih zbunjenih podanika koji još nisu u potpunosti odlučili koju stranu odabrati.-Ne mislite li da stvorenja iz više dimenzije koja posjeduju toliko velike moći ipak zaslužuju puno više? Mi bismo trebali biti oni koji vladaju!-bilo je već jasno da Apsolutni poziva na veleizdaju i da su njegove namjere sve samo ne časni i razumni putevi kakvima je ranije vodio svoje ljude.
-A kako će se Gospodar tek odnositi prema tebi kad od mene dozna tvoje tajne namjere? Ako te ljutita posada sada ne rastrga i ako ti ja sam ne oduzmem život, on će se pobrinuti da umreš u mukama!-dok je shvatio što njegov vođa uistinu smjera , prijezirni i bijesni pogled koji je sijevao iz očiju najodlučnijeg pobunjenika sada se pretvorio u groteskni izraz životinjske mržnje, a iz njegova oružja prosuklja usijani grom koji tek slučajno promaši ukipljeno lice Apsolutnog i u potiljak pogodi jednog od nedužnih članova posade koji se sruši na sjajni kromirani pod poput slabašnoga starca, ne imajući više šanse za spas.
-Kako se usuđuješ! Ti si samo bezvrijedni robot, umjetna tvorevina Gospodarevih sljedbenika! Nisi se dostojan suprotstaviti svjesnome biću poput mene! Za tebe sam neuništiv!- buncajući poput omamljena bolesnika, Apsolutni se polako odmicao od izvora svoje propasti, nastojeći naći spas među onima koji ga se još nisu odrekli.
-Shvati već jednom da srljamo bez smisla! Kao da želiš našu smrt!-uperivši svoju dugu i oštru pušku u preplašenog kapetana, još jedan pobunjenik stane rame uz rame pomahnitalom vojniku u čijoj se ruci usijani smrtonosni vrh i dalje snažno sjajio jarkom narančastom svjetlošću. Dok je u prostranoj kabini vladao razdor među posadom, jedno je odlučno biće luđački kročilo u glavnu kontrolnu sobu, odgurnuvši teška metalna vrata kao da su načinjena od tankog kartona pa je iznenađeni i nadasve zbunjeni pilot na tren pomislio da je čitava pomahnitala vojska prodrla u njegove odaje.
-Ne smiješ ovdje ulaziti! Nemaš ovlasti upravljati...-dok je njegov duboki i otegnuti glas još nastojao izgovoriti prvo strogo upozorenje, usijani crveni snop već ga je pogodio u samo lice, rasprnuvši ga u desetke komadića. Tresući se od munjevite brzine, nezaustavljiva je letjelica već toliko odmakla od Bezvremenske Vjećnice da ju je prema učenju drevnih filozofija od samoga ruba dijelilo još samo dvadesetak megauniverzuma, a očajni Apsolutni, ni ne sluteći da bi mogao nestati još i prije nego što ga drski podanici unište, nastojao je svim silama uvjeriti preostale vojnike u smislenost svojeg cilja.
-Ne činite gluposti! Jednom ćete uživati najveće privilegije pod mojom vlašću ako budete uz mene do kraja! Ali ako mi postanete neprijatelji, i vas će Gospodar osuditi!- osjetivši blaga podrhtavanja pod svojim stopalima, kapetan je shvatio da je letjelica promijenila smjer i da su možda jedva izbjegli kobni završetak pa u njemu bukne veliko olakšanje i probudi se nada koja je još više poticala one neopredjeljene da se ipak njemu priklone. Dvojica su već dugo stajala nasuprot njega, prkosno ispruživši svoje puške kao da će ga svakog trena obasuti novom razornom silom, a uz njega se polako stisnula ostala petorica, stojeći bojažljivo i ukočeno kao da se i sami spremaju iskusiti neizmjerni pobunjenički gnjev. No kad se sve već činilo izgubljeno, a srebrne se cijeve počele neumoljivo zagrijavati, spremajući se vrlo brzo opaliti, u petorici zbunjenih stvorenja odjednom se probudi ona stara odanost te oni sa silnim zanosom ispruže svoja oružja, spremajući se besramne izdajnike obasuti nemilosrdnom paljbom. Apsolutni već zažmiri šćućurivši se poput nejakoga djeteta, dok su njegovom sviješću prolijetale slike nekoć lagodnog života i velikog ugleda koje je tako malo cijenio i tako ih se suludo odrekao.
No prodorna se tutnjava prolomi prostorijom , probudivši njegov na tren umrli duh, a kad je bojažljivo otvorio svoje mutne oči, ugleda nasuprot sebe dva mrtva tijela, dok su kraj njega stajala još samo trojica odlučnih branitelja , ne žaleći za mrtvim saveznicima koji su dali život za svog kapetana. Čuvši tu zaglušujući paljbu, nekadašnji se vođa vratio u sobu , preneražen tim nedopustivim prizorom, a ljutnja što ga tada iznenada preplavi bila je toliko snažna da on bezdušno prostrijeli čak dvojicu svojih dušmana prije nego je njegovo prisustvo uopće bilo otkriveno. Sada je za Apsolutnog postojao samo još jedan branitelj i u njemu se zato nada ponovno počela gasiti, no kad je shvatio da je moguće poraziti tog bijednog licemjera koji je oduvijek čeznuo za svojim nekadašnjim položajem, on se odlučno uspravi okrenuvši se prema onom kojeg je najviše prezirao, sigurniji u pobjedu nego ikad prije.
-Neću ti dopustiti da naudiš mojem gospodaru!-pun borbenog zanosa, njegov se posljednji zaštitnik obrati okorjelom pobunjeniku, ali skonča pod razornom vrelinom prije nego njegov prst stigne pritisnuti onaj kobni okidač.
-Ovo ti je zadnja prilika da mi se predaš i da me prihvatiš za svojeg kapetana!-probadajući Apsolutnog svojim luđačkim pogledom, arogantim vojnik napadno zakorači prema njemu, ne odmičući oružje niti milimetra.
-Nikada!-uzvikne kapetan prkosno podigavši još toplu pušku svojeg palog druga za kojim je negdje u dubini duše već počeo gorko žaliti.
-Umri, izdajico! Ne!!! Kako je to moguće!-dok je bivši kapetan nastojao presuditi svome smrtnom neprijatelju, Apsolutni ga preduhitri povrativši svu svoju suverenost, odlučnost i sjetivši se staroga ponosa. Pogođen u čvrsta i široka prsa, on se urličući stropošta na pod te umre u mukama za svega nekoliko minuta.
-Ne treba mi posada niti taj uobraženi diktator koji je samog sebe prozvao Gospodarem! Sposoban sam bez ičije pomoći promijeniti društvo. Moja misija može početi!-ušavši u pustu kontrolnu sobu, koja bijaše posuta razasutim komadima nekadašnjeg pilotova lica, Apsolutni odlučno uspori svoju beživotnu letjelicu te nestane iščeznuvši u nižu dimenziju.
