Drama Seksi rublje (Sexy Laundry) kanadske dramaturginje Michele Riml napisana je 2009. godine, a svoju praizvedbu doživjela je 2010. godine. Već iste godine je, zbog intrigantne i uvijek aktualne teme, izazvala zanimanje publike, a tijekom posljednjih devet godina prevedena je na sedam svjetskih jezika te prilagođena kazališnom izvođenju u brojnim zemljama – Kanadi, Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj, Njemačkoj, Litvi, Sloveniji, Novom Zelandu, Islandu, Meksiku i SAD-u. Na virovitičke daske, uz glumački angažman vrsnih Vlaste Golub i Igora Goluba, prenijele su je mlade nade kazališta, redateljica Lea Anastazija Fleger i dramaturginja Dora Golub. O kakvom se to točno kazališnom, ali i odjevnom komadu radi doznat ćemo u petak, 28. rujna, za kada je i zakazana premijera predstave koja ujedno otvara i novu kazališnu sezonu najljupkijeg hrvatskoga kazališta.
Nakon što je prevedena na sedam svjetskih jezika i nakon što je ostvarena u nekoliko različitih produkcija, i hrvatska publika dočekala je „svoju“ izvedbu ove drame. Kako se Seksi rublje našlo baš u Virovitici?
Lea: Sexy laundry pravi je mali dragulj u razumijevanju muško-ženskih odnosa, odnosa koji su u krizi, na koje se primila plijesan. Generacijska i problemska podudarnost s glavnim licima tvore određenu bliskost i prepoznatljivost kod publike. Životna situacija u kojoj se nalaze naši protagonisti (Suzana i Zdravko) je prepoznatljiva svima. Brige, problemi, ideje, veselja... Svi smo ili ćemo nekada u svom životu izgovoriti replike koje je u tekst upisala autorica teksta, Kanađanka Michele Riml. Upravo zato se ovaj komad toliko igra po cijelom svijetu, a od 28. rujna 2018. igrat će se i u Hrvatskoj, točnije, na daskama kazališta Virovitica.
Koliko je zahtjevno bilo pripremiti kazališni komad koji se sastoji od samo dvoje glumaca?
Lea: Predstava je glumački veoma zahtjevna. Vlasta i Igor punih su sat i dvadeset minuta na sceni. Motivacije likova, atmosfere, glumačka stanja, emocije i situacije mijenjaju se iz replike u repliku. Potrebno je puno glumačke kondicije i koncentracije. Jako volim raditi glumačke predstave, a rad na ovoj predstavi bio je posebno zanimljiv jer glumci Vlasta i Igor Golub igraju bračni par, a u privatnom životu su također u braku.
Dora: Osim toga, svaki je kotačić u ovoj maloj produkciji bio iznimno važan. Na predstavi je radila brojčano oskudna ekipa, zbog produkcijskih razloga nismo imali čak ni šaptača, no mislim da su se svi dobro snašli i pokazali dobru volju da na dan premijere izađemo s kvalitetnim uratkom. Marta Crnobrnja osmislila je atraktivnu scenografiju koju su dečki iz tehnike predvođeni Mladenom Vlainićem predano proveli u djelo. Jako smo sretni što imamo našu Vandu Grbu koja nije samo strpljiva i obazriva garderobijerka nego i jako talentirana kostimografkinja. Tu su i Mario Nađ i Damir Gvojić koji su se, kao i uvijek, pobrinuli za zvuk i svjetlo. Izbor glazbe neću posebno najavljivati. Neka vas taj detalj očara na samoj premijeri.
Zašto ova drama izaziva toliko zanimanja? Teško je reći da idealna dob za neku temu postoji, no možete li nam ipak reći komu je ponajviše namijenjena ova predstava?
Dora: Tematika drame bračna je kriza dvoje ljudi u pedesetim godinama života. To, naravno, ne znači da je namijenjena isključivo publici koja se nalazi u tim godinama, premda vjerujem da će proces identifikacije u njihovom slučaju biti najintenzivniji. Negdje u svojoj posljednjoj trećini predstava se žanrovski prelama iz komedije u dramu i otkriva ponešto tamnije lice životne krize glavnih likova, dotad zamaskirano u žovijalnost temperamentnih komičkih sukoba koji pomalo podsjećaju na sitcom ili screwball komediju. Kod određenog dijela publike ozbiljniji dio predstave mogao bi izazvati ganuće jer je vrlo vjerojatno da će se neki od njih prepoznati u likovima koje smo u pohrvaćenoj verziji Seksi rublja nazvali Zdravko i Suzana. Voljela bih ovom prilikom istaknuti i da smo izvorno predstavu htjeli slobodnije prevesti kao Bračno krstarenje, što nam se činilo mnogo ljepšim i, s obzirom na osobito upečatljiv motiv krstarenja u drami, simbolički snažnijim odabirom, no stega autorskih prava nam to ipak nije dopustila. Neka stoga publika koju bi mogao odbiti ovakav naslov – mada će neke druge zacijelo i privući – slobodno zamisli da gleda Bračno krstarenje, ne Seksi rublje.
Lea, posljednjih nekoliko godina radili ste na različitim predstavama, od varaždinskog mjuzikla Prošlih pet godina, preko kazališnog prvijenca Bog masakra, do Črne mati zemle. Koje kazališno iskustvo smatrate najupečatljivijim?
Lea: Imala sam tu sreću da sam dobila priliku raditi na jako različitim projektima. Još tijekom studija puno sam asistirala starijim i iskusnijim redateljima te tako učila i usmjeravala se u svom radu. Nakon završene Akademije dramske umjetnosti sve je više samostalnih predstava. Da, režirala sam jako različite predstave. Jedan mjuzikl, režirala sam na Dubrovačkim ljetnim igrama i na Brijunima u teatru Ulysses, radila sam s djecom. Svaki je projekt priča za sebe. Sretna sam što mi se otvorilo ovako puno divnih prilika jer danas, nažalost, mladim redateljima nije lako dobiti priliku da rade vlastite projekte. Najdraža predstava koju sam radila su Junaci Pavlove ulice, Ferenca Molnara u Zagrebačkom kazalištu mladih. U predstavi igra dvadeset pet dječaka iz Učilišta ZKM-a. Predstavu smo radili šest mjeseci, a naši dječaci, mali glumci, izrasli su iz amatera u prave male profesionalce. Sigurna sam da će mnogi od njih postati budući glumci, redatelji, dramaturzi, plesači, lutkari, ali i, što je najvažnije, ljubitelji kazališta.
Drama koju ste postavili na scenu relativno je nov tekst. Vesele li vas više stariji tekstovi ili novije drame? Koje komade smatrate izazovnijima?
Lea: Sexy laundry Michele Riml napisala je 2009. godine. Kada publika gleda klasike,tekstualni predložak im je najčešće poznat,a pri gledanju suvremenih tekstova, publika se uglavnom hvata na sadržaj samog predloška. U samoj redateljskoj pripremi, iščitavanju i postavljanju teksta na scenu ne radim razliku između klasika i suvremenih tekstova. Zato ne mogu reći da mi je jedno uzbudljivije od drugog. Svaka predstava na scenu donosi svoj svijet, mikrokozmos, sa pravilima i okvirima uspostavljenog velikog makrokozmosa komada koji onda vrijede na sceni. Veseli me upravo osmišljavanje tih svjetova.
Dora: Drago mi je da nas ovo pitaš zato što izuzetno volim kanonske dramske tekstove i voljela bih ih postavljati u mnogo većoj mjeri nego što sam dosad imala prilike. Jako mi je intrigantno razmišljati o mogućoj dramaturškoj postavci nekog antičkog komada ili čak Shakespearea kojeg se, suprotno nekom općeprihvaćenom klišeju, kao mlada dramaturginja i/li autorica uopće ne pribojavam.
Funkcionira li kazalište kao kritika društva ili je to pretenciozno ustvrditi?
Lea: Kazalište je uvijek na neki način kritika društva. Pitanje je redateljsko/ dramaturškog ukusa i rukopisa kako će se ona postaviti na scenu i što će govoriti.
Dora: Nije pretenciozno tvrditi da je kazalište kritika društva jer je svaka iole zanimljiva umjetnost kritički nastrojena prema društvu i samoj sebi, iz čega proizlazi da je kazalište koje se odnosi afirmativno ili besvjesno prema sustavu vrijednosti u kojem operira, iz kojih se god osobnih interesa, ekonomskih razloga, konformizma ili naprosto mentalne lijenosti tako postavljalo, smrtno dosadno kazalište. To je ono kazalište koje najčešće gledamo. S druge strane, vjerovanje u mogućnost kazališta da izmijeni određene društvene mehanizme također nije nužno pretenciozno, ali možda jest neki oblik uzaludnog idealizma ili umjetničke egomanije.
I za kraj: kada ćemo moći pogledati predstavu i što nas očekuje?
Lea: Premijera je 28. rujna. Vidjet ćete cijelu lepezu emocija u sat i dvadeset minuta kazališne predstave. Od smijeha, strasti, romanse, fantazija, svađe, preko gorčine do suza. Baš sve što jedan dobar brak u krizi srednjih godina zasigurno ima.
Dora: Što se mene tiče, moj glavni dramaturški rad na ovoj predstavi gotovo se isključivo sastojao u povezivanju silnica koje su bile ključne za njezin nastanak. To je značilo omogućiti glavnim glumcima, u slobodno vrijeme i mojim roditeljima, da stvore prostor glumačke igre koja će njima samima biti zanimljiva i oslobađajuća te, s druge strane, upoznati virovitičku i širu publiku s Leom kao redateljicom. Izuzetno je važno otvarati vrata kazališta novim i neafirmiranim imenima. Virovitičko kazalište ima zaista dugu tradiciju i ono zaslužuje injekciju novog uključivanjem mladih redatelja, dramaturga i dramskih pisaca u svoj rad, te se iskreno nadam da će biti prilike, volje i želje da se još neka svježa imena predstave publici upravo u Kazalištu Virovitica. Ovo je kazalište u proteklih nekoliko sezona postiglo izniman uspjeh na festivalima diljem regije i svijeta predstavama za djecu i mlade, što mi je izuzetno drago. Međutim, sad je vrijeme da se podjednako posveti i promociji predstava za odrasle, predstava koje tek dolaze. Napomenut ću pritom da je moguće čuti kako u gradu ima nezadovoljnika i nezadovoljnica koji tvrde da je virovitičko kazalište, pokušat ću parafrazirati, poseljačilo. Upravo njih, jednako kao i sve one koji se s takvim mišljenjem ne slažu, pozivam da svakako dođu na ovu predstavu. Čini mi se promašenim idealizirati, glorificirati ili nekritički favorizirati zagrebačko kazalište naspram svih ostalih u Hrvatskoj, kad provincija svoje korijenje pušta prvenstveno u ljudskim glavama.
