Prošle subote (18. siječnja) virovitičko je kazalište popunila brojna publika. Razlog tomu bila je predstava Gradskog kazališta Požega „Gostioničarka“, inače praizvedena u listopadu 2023. godine. Riječ je o komediji koja, uz preinake Lade Kaštelan i Davora Svedružića (ujedno i redatelja) koji su adaptirali tekst i udahnuli mu duh slavonskoga gradića, prati tekst Carla Goldonija „Gostioničarka Mirandolina“.
Požeška Mirandolina nosi ime Ruža, a utjelovila ju je mlada glumica Ružica Maurus (usput rečeno, dobitnica Nagrade hrvatskog glumišta za izuzetno ostvarenje mladih umjetnika do 28 godina 2024. godine), jednako poštujući prgavost i samodopadnost Goldonijeva originala, uz dodatak čovječnijega oblikovanja dramskoga lika (čemu pomažu povremeno neznanje značenja riječi i roktav smijeh).
Gostioničarkino srce pokušava osvojiti nekoliko šarolikih likova (na rubu karikature, ali u potpunosti prožeti dobrom komedijom): osiromašeni grof Gabor Fösveny Balatoni koji ima poteškoća s hrvatskom sklonidbom (Antonio Jakupčević), bogati Antun Svinjarević/Tuna Prase (Goran Malus), isprva distancirani kapetan Lujo Bona (Marin Klišmanić) te djelatnik Ružina pansiona Franjo (Ivan Vukelić). Uz njih se među likovima javljaju i glumice Ana (Lena Medar) i Marijana (Anabela Sulić) i Matko Trnčić (kapetanov pomoćnik zvan Mali).
Budući da je predstava itekako zabavila publiku, ne treba mnogo govoriti o njezinoj kvaliteti – osnovni cilj je ispunjen. Ipak, ova pomalo retro predstava s nejasnim vremenom radnje osobno me razveselila iz nekoliko razloga. Prije svega, scenografija i kostimografija Marite Ćapo predstavi daju osobitu živost. Maja Huber odradila je izvrstan posao scenskim pokretom i koreografijom, a izuzetno je domišljata izmjena scenografije u kojoj nam likovi daju do znanja da se igra predstava, a sve u ritmu radosna linđa (ovdje plus dobiva i Tin Tonković kao autor glazbe). Nadalje, rijetke su predstave u kojima pjevanje uživo i bez mikrofona zvuči dobro kao ono koje u jednoj od scena zavođenja izvodi sama Maurus.
Valja napomenuti da je i kulturna raznolikost i kvaliteta izgovora pojedinih jezika na osobito visokom nivou – dobro, povremeno šteka u slučaju Ruže koja se očigledno bori u trenutcima kad mora izgovoriti slavonski govor, a jezik joj očigledno hrli standardizaciji. Našlo se tako ovdje šaroliko društvo: tradicionalni Slavonac, Mađar rastrgan hrvatskim padežima, dubrovački kapetan, zagrebačka glumica i mladić bosanskih korijena (pritom moram naglasiti da je Matko Trnčić pravo otkriće i žao mi je što nije dobio više prostora u predstavi jer su njegova prisutnost lika na sceni i uživljenost u lik u kojemu vidimo emocionalno proživljavanje u pogledu i osmijehu doista izvrsni). Slabijim stranama predstave može se smatrati trajanje (možda je moglo i bez stanke), kao i nedovoljno razvijena napetost na kraju (svaka čast izmijenjenom završetku, ali nešto nedostaje).
Ova predstava velik je uspjeh požeškoga kazališta i doista raduje što kao malo slavonsko kazalište, koje broji tek dvoje stalnih članova ansambla i tek od studenoga 2024. djeluje kao profesionalno kazalište, rade velike stvari. Samo naprijed i „stav'te pamet na komediju“ jer ide vam jako dobro!