Vladimir Jurišić je reporter koji daje glas zaboravljenima: onima koji žive u uništenim zaseocima ove zemlje, zaboravljenima zato što su Srbi, povratnici, stari, siromašni, sami i nikome važni. Jurišić je svoj novinarski zanat pretvorio u neku vrstu humanitarne pomoći javnim zagovorom zaboravljenih. Da nije njega, malo bi tko – a među takve svakako spada list koji čitate – pitao za te gubitnike svih ratova, jer priče o njihovim životima ne uklapaju se u komercijalni diktat što upravlja medijima, htjeli to oni ili ne - piše Boris Pavelić u kolumni Pronađena zemlja, Novi list.
Priče o tim ljudima, mala svjedočanstva zaboravljene humanosti i neuništive čovječnosti, Jurišić objavljuje na mjestu koje, srećom, i postoji zato da bilježi i pokušava popraviti nevesele sudbine odbačenih i zaboravljenih povratnika: u tjedniku »Novosti«.
Jučer su te novine izašle tisućiti put, i u njima podlistak s pričom o »samostalnome srpskom tjedniku« čiji je prvi broj objavljen 17. p rosinca 1999, s ambicijom da »bude otvoren i promovira toleranciju i vrijednosti zajedničkog života Srba s većinskim hrvatskim i ostalim narodima u zemlji«. Danas, dvadeset godina i tisuću brojeva kasnije, valja kazati kako »Novosti« nisu načinile samo taj prvi korak – koji je, s obzirom na zločinačku strahotu Krajine, bio korak od sedam milja – nego i da model njihova opstanka može poslužiti kao svjetionik koji iz ovih mračnih vremena može svijetliti, nadajmo se, i nekoj boljoj budućnosti.
»Novosti« se, naime, financiraju javnim novcem vladina Savjeta za nacionalne manjine. To je tijelo tekovina važnoga Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, tog sidra zaštite manjina koje bi mnogi rado iščupali, ali valja učiniti sve da im ne uspije. Pa ipak, kako u spomenutome podlistku deziluzionirano primjećuje Boris Buden: »Novosti opstaju zahvaljujući realpolitičkoj ekvilibristici nekolicine političara i sretnoj okolnosti ograničenog suvereniteta Republike Hrvatske«. Danas, to su tanke niti.
A svak tko radi u mediju izloženom tržištu zna da imperativ zarade mnoge važne teme osuđuje na šutnju – u oslobađanju od tog diktata, uostalom, i jest smisao postojanja medijske forme zvane »javni medij«.
»Novosti«, dakle, imaju sreću u nesreći, a možete to čitati i obrnuto: oslobođeni diktata tržišta, mogu se posvetiti i temama koje ih oslobađaju taktiziranja s oglašivačima, koje ih – ako su dovoljno odvažni, a jesu – ne obvezuju na »dealove« s vlašću i proklamiranom ideologijom, i ne moraju se brinuti hoće li im »nepatriotska« ili provokativna naslovnica upropastiti nakladu. A to i jest sam smisao javnog medija: moći objavljivati ono što većinu ne zanima, ili ona to čak ne odobrava, bila ta većina kvantitativna, ideološka, svjetonazorska ili financijska.
Istodobno, »Novosti« su postale više su od novina: simbol otpora vladajućem narativu, Noina arka alternative. Baš kao što je Feral bio devedesetih, pa su ga spaljivali, tako su »Novosti« danas »ono drugo« – pa danas, gotovo već rutinski, spaljuju i njih. I ta, posve nenovinarska uloga koju je taj tjednik bio prisiljen ponijeti, razlikuje ga od medija koji nisu opterećeni tim nipošto ugodnim teretom simbola s viškom značenja.
Zbog svega toga – želi li ova zemlja biti dobrom a demokracija zdravom, »Novosti« treba zaštititi, baš ovakve jogunaste kakve jesu, i baš ovako kako ih se sada čuva. Svakoj demokraciji trebaju radikalno kritičke, nonkonformističke, manjinske ideje, treba joj glas nemoćnih i različitih, trebaju joj novine poput »Novosti«, i dobar model financiranja koji će ih štititi. Dosad, na svu sreću, ni desničarska vlada, ni predsjednica Republike – koja bi to zasigurno voljela – čak ni u ovo vrijeme nacionalističkog drmanja Europom, nisu čak ni pokušali razmontirati model koji jamči opstanak takvim, dosljedno kritičkim – dapače još »srpskim« – novinama.
Uspiju li »Novosti« preživjeti ovakve kakve jesu, ima još nade i za demokraciju i za slobodu, ali i za bake i za dide što ih, blatnjav do koljena, po banijskim bespućima obilazi usamljeni reporter Vladimir Jurišić.
